Učesnik prve pomoći iz Černobila kaže da je malo onih koji su preživjeli 40 godina kasnije

Petro Hurin bio  bio među stotinama hiljada „likvidatora“ dovedenih da čiste teren nakon eksplozije na reaktoru četiri nuklearne elektrane u Černobilu u Ukrajini, 26. aprila 1986. godine. Katastrofa je poslala oblake radioaktivnog materijala širom velikog dijela Evrope.

Hurin kaže da njegovo zdravlje više nikada nije bilo isto otkako je prije 40 godina poslat da raščišćava lokaciju u Černobilu, nakon najgore nuklearne nesreće na svetu, piše Reuters.

Bilten žrtava

Trideset jedan radnik elektrane i vatrogasac preminuli su neposredno nakon nesreće, uglavnom od akutne radijacione bolesti. 

Hiljade drugih je od tada podleglo bolestima povezanim sa zračenjem, poput raka, iako ukupan broj žrtava i dugoročni zdravstveni efekti ostaju predmet intenzivnih debata.

U to vreme, Hurin je radio za preduzeće koje je isporučivalo bagere i građevinska vozila, a koje ga je poslalo u černobilsku zonu isključenja u junu 1986. 

Od 40 ljudi koje je njegova kompanija poslala, danas je živo samo petoro, rekao je on.

– Nijedna osoba iz Černobila nije dobrog zdravlja – rekao je ovaj 76-godišnjak. 

– To je smrt od hiljadu posjekotina.

Prikrivanje i borba sa „atomskom zvijeri“

Sovjetske vlasti su nastojale da prikriju razmjere černobilske katastrofe, odbijajući da otkažu prvomajsku paradu u Kijevu, oko 100 km južno. 

Trenutna vlada Ukrajine istakla je loše postupanje sovjetskih vlasti tokom nesreće i pokušaje da se katastrofa zataška.

Hurin je rekao da su neke kolege donosile ljekarska uvjerenja kako bi se opravdali od službe u Černobilu, ali je on bio voljan da pomogne.

– Shvatio sam da, koliko god moj doprinos bio mali, činim svoj dio kako bih pomogao ukrotiti ove atomske zvijeri, rekao je.

Glavobolje, bol u grudima, krvarenje

Radeći u smjenama od 12 sati, Hurin je bagerom utovarao suhi beton pomiješan sa olovom, koji je do mjesta dopreman riječnim baržama, u kamione za transport do reaktora. 

Tamo se beton miješao kako bi se izgradio masivni sarkofag za zadržavanje radijacije.

– Prašina je bila strašna – prisjetio se Hurin. 

– Radili biste pola sata sa respiratorom, a on bi na kraju izgledao (braon) kao luk.

Nakon četiri dana, Hurin je rekao da je počeo da osjeća teške simptome poput glavobolje, bola u grudima, krvarenja i metalnog ukusa u grlu. 

Ljekari su ga liječili, ali je nakon još jedne smjene jedva mogao da hoda. 

Plašio se da mu je ostalo još „dan ili dva“ života.

– Doveli su me u bolnicu i ljekari su prvo uradili analizu krvi – rekao je Hurin. 

– Uboli su me u sve prste i izašla je blijeda tečnost, ali ne i krv, dodaje.

Sovjetski ljekari su odbili da dijagnostikuju radijacionu bolest, što je nalaz koji, kako kaže, u to vrijeme nije bio dozvoljen. 

Umjesto toga, rečeno mu je da ima vegetativno-vaskularnu distoniju, poremećaj nervnog sistema koji se često povezuje sa stresom.

Život nakon katastrofe i nove tragedije

Prije katastrofe Hurin nikada nije bio na bolovanju, ali je nakon toga proveo oko sedam meseci idući iz jedne bolnice u drugu na liječenje, uključujući i transfuziju krvi. 

Kaže da mu je dijagnostikovana anemija – koja se često povezuje sa radijacionom bolešću, angina pektoris, pankreatitis i niz drugih stanja.

Po standardima svojih sunarodnika, Hurin je doživio duboku starost. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, prosječni životni vijek muškaraca u Ukrajini iznosio je 66 godina u 2021. godini, nakon pada tokom pandemije COVID-19.

Sada u penziji, Hurin živi sa suprugom Olhom u Čerkaskoj oblasti u centralnoj Ukrajini. 

Iako pati od zdravstvenih problema, i dalje svira bajan, vrstu harmonike, i piše pjesme i poeziju. 

Kaže da se bori za pristup posebnoj invalidskoj penziji za „likvidatore“ nuklearne katastrofe.

Druga katastrofa, ruska invazija na njegovu domovinu 2022. godine, postala je dominantna u njegovom životu. 

On i njegova supruga Olha redovno posjećuju spomenik u obližnjem Holodnom Jaru posvećen njihovom unuku, Andriju Vorobkalu, ukrajinskom vojniku koji je poginuo prije tri godine u ratu, u 26. godini života.

Nakon što je njihova kćerka otišla da radi u Evropu, Hurin i njegova supruga su odgajali Andrija od njegove četvrte godine. 

Kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu 2022. godine, Andrij je napustio posao u Grčkoj.

– Ostavio je sve i došao da brani Ukrajinu – rekao je Hurin za Reuters, stojeći pored spomen-kamena posvećenog svom unuku. 

– Stalno mislimo na Andrija.