Ulica zatvorenih pekara: Hljeb neće imati ko ni peći ni kupovati

U oktobru prošle godine je u Srebrenici jedina pekara zatvorila vrata nakon četiri mjeseca rada, kao i prethodne koje su stavljale katanac na bravu. Ako imamo u vidu namjeru za promjenu naziva ulica kao i to da su sve pekare u Srebrenici otvarane u njoj, onda nam je jasno zašto su građani tada potpisivali šaljivu peticiju za “ulicu zatvorenih pekara”.

Radnici otišli

Vjerovatno nijednoj drugoj ulici u našoj zemlji ne bismo mogli dodijeliti taj naziv, ali itekako bismo mogli zateći zatvorena vrata pekare, nerijetko i one koja važi za simbol grada, poznate po svojim ramazanskim lepinama ili kiflama koje volite. I ne dešava se to samo u manjim gradovima ili selima koji se gase, iz kojih ljudi godinama odlaze, pa se sada zatvaraju posljednje pekare, banke, prodavnice… Dešava se i u glavnom gradu.

U prethodnom periodu su se pekare u Bijeljini zatvarale, a nema ni otvaranja novih, kaže Pelemiš

U srcu starog dijela Sarajeva, na vratima poznate pekare Bistrik, sve one koji su prvoga dana ove godine otišli po svjež hljeb, dočekala je poruka da ona više ne radi i to zbog manjka radne snage.

U pekari Bistrik su Sarajlije rado kupovale, a zbog lokacije i turisti. I dok slušamo priče o nedostatku radne snage, o tome kako nemamo zidara, molera, keramičara, prodavaca, pitanje je možemo li naći i one koji će u pekarama ispeći hljeb?!

Vlasnici su se i ranije žalili da mjesecima traže pekara, da se niko ne javlja iako, tvrde, nude pristojne plate.

– Situacija nije idealna, stanovništvo stalno odlazi, pa je teško naći adekvatnog radnika. Problem je sad i povećanje minimalca u RS-u, nametnute su obaveze i pekarima, ali opet plate se moraju povećati kako bi se zadržalo i ovo malo radnika. Stanovništvo odlazi, promet je smanjen, evo, recimo, u Bijeljini se u zimskom periodu proizvodnja skoro prepolovi, s proljećem se to malo poveća, kaže nam Radenko Pelemiš, predsjednik Udruženja mlinara i pekara regije Bijeljina.

Treba platiti

Vlasnik sarajevske pekare Mehmed Poričanin priča nam da je njegova pekara decenijama na istom mjestu i da sada ima dvadeset zaposlenih.

– Rade mi svi, porodica, kćerke, zetovi… Ko hoće raditi, može, ne treba ni kvalifikacija, vrlo brzo se radnik može priviknuti. Imaju mašine, samo treba raditi. Radnika treba platiti, nije to samo sad, uvijek je tako bilo i treba da se plati i treba da se prijavi, sve regularno. Starih sarajevskih pekara ostalo je malo, došli su neki drugi, mislim da rade dobro, ali Boga mi, treba i platiti, jer vrlo je to težak posao, ističe Poričanin.

Oslobođenje