Visoko obrazovanje u BiH na prekretnici: Bavimo se apsurdnim situacijama umjesto da rješavamo ključne stvari

U Bosni i Hercegovini se nalazimo u burnom periodu rasparava o problemima visokog obrazovanja.

Pažnja pojedinaca i institucija je usmjerena ka privatnim univerzitetima i činjenicama  da su se neki našli i pred zabranama rada i sudskim institucijama.

Činjenica je također da mi u Bosni i Hercegovini imamo osam javnih univerziteta i čak 18 privatnih univerziteta.

Međutim, nije  namjera ovim tekstom baviti se problemima koji trenutno zaokupljaju javnost, radom i kvalitetom nastave i osposobljenim studentima za odgovor na mnoge izazove koje se nalaze pred njima kada završe fakultete.

Ovo je prilika da se ukaže i na situaciju sa Bolonjskim procesom i reformom obrazovnog sistema  koji je predstavljao veliku prekretnicu u obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini.

Činjenica je također da su mnogi problemi u visokom obrazovanju, institucionalne i akademske, pa i personalne prirode i upliva političke zajednice, bili svrstavani u primjenu Bolonjskog procesa.

Nedostajala je i još uvijek nedostaje objektivno sagledavanje dometa i problema sa ovim reformskim procesom , kao i pravac njegove implementacije u skladu sa trendovima u Evropskom prostoru visokog obrazovanja (EHEA), jer težimo biti komparativni i kompetitivni.

Gdje je Bosna i Hercegovina u obrazovnim procesima

Gdje smo sada i šta nas očekuje u perspektivi i nastojanju da pratimo trendove promjena  obrazovnih procesa u Evropi?

Prije više od dvije decenije Bolonjski proces pokrenut je s ambicioznim ciljem stvaranja jedinstvenog evropskog prostora visokog obrazovanja.

Ideja je bila jednostavna – omogućiti lakšu mobilnost studenata, uporedivost diploma i veću konkurentnost evropskih univerziteta. Danas, međutim, sve češće se postavlja pitanje: da li je Bolonjski proces i dalje aktuelan ili se nalazi u fazi značajnih promjena?

Iako formalno nije napušten, Bolonjski proces više nije u centru reformskih aktivnosti kao početkom 2000-ih godina.

Foto: Freepik

Osnovni principi i dalje ostaju na snazi: studiranje kroz tri ciklusa (bachelor, master i doktorat), primjena ECTS bodovnog sistema, međunarodno priznavanje diploma i podsticanje studentske mobilnosti.

Međutim, praksa pokazuje da se visoko obrazovanje ubrzano mijenja i da se razvijaju novi modeli koji nadilaze izvorni bolonjski koncept.

Jedan od najizraženijih trendova jeste fleksibilizacija studija.

Sve više univerziteta uvodi kraće programe, mikro-kvalifikacije i specijalizovane certifikate koji omogućavaju studentima i zaposlenim osobama da stiču nova znanja bez upisivanja cjelokupnih studijskih programa.

Koncept cjeloživotnog učenja postaje ključna odrednica savremenog obrazovanja, pri čemu univerziteti više nisu namijenjeni isključivo mladima nego svim generacijama koje žele unaprijediti svoje kompetencije.

Kritike ne jenjavaju

Paralelno s tim, digitalizacija i razvoj umjetne inteligencije donose duboke promjene u način izvođenja nastave.

Online platforme, virtualne laboratorije i AI alati postaju sastavni dio obrazovnog procesa.

Klasični model predavanja, u kojem profesor prenosi znanje, a studenti pasivno slušaju, sve više ustupa mjesto interaktivnim metodama rada, projektnoj nastavi i rješavanju konkretnih problema.

Posebnu pažnju univerziteti posvećuju povezivanju s tržištem rada.

Kritičari Bolonjskog procesa godinama upozoravaju da je reforma u nekim zemljama dovela do fragmentacije znanja i pretjerane birokratizacije studija.

Kao odgovor na te kritike, mnoge visokoškolske institucije nastoje ojačati praktičnu nastavu, saradnju s privredom i razvoj kompetencija koje su neposredno primjenjive u profesionalnom okruženju.

Evropska unija istovremeno razvija nove inicijative koje bi mogle predstavljati svojevrsnu “drugu generaciju Bolonje”.

Među njima se posebno ističe ideja zajedničkih evropskih diploma koje bi bile priznate u više država i omogućile još lakšu mobilnost studenata i stručnjaka unutar Evrope.

Ipak, kritike Bolonjskog procesa ne jenjavaju.

Mnogi profesori i studenti smatraju da je reforma previše administrativno opteretila univerzitete, povećala broj formalnih procedura i pretvorila obrazovanje u sistem prikupljanja bodova.

Posebno se ističe zabrinutost da je u pojedinim slučajevima došlo jednostavnog komprimiranja postojećih nastavnih planova i programa u formu koju zahtjeva proces reforme, a to je dovelo do smanjenja dubine i kvaliteta znanja, dok su humanističke i društvene nauke potisnute u korist disciplina koje su neposredno povezane s potrebama tržišta rada.

Zanimljivo je da pojedini univerziteti danas nastoje pronaći ravnotežu između bolonjskih principa i vlastite akademske tradicije.

Formalno ostaju dio evropskog sistema visokog obrazovanja, ali uvode vlastita rješenja koja omogućavaju veću autonomiju nastavnika, fleksibilnije studijske programe i veći naglasak na istraživački rad.

Nastao hibridni model

Na prostoru Bosne i Hercegovine i zemalja regiona situacija je dodatno složena. Formalnost u procesu reforme je bila dominantan proces.

Mnogi stručnjaci smatraju da je Bolonjski proces uveden bez dovoljno finansijskih i organizacionih pretpostavki, zbog čega je nastao svojevrsni hibridni model.

U njemu su zadržani obimni sadržaji iz starog sistema, dok su istovremeno uvedeni novi administrativni zahtjevi, što je često dovelo do dodatnog opterećenja i studenata i nastavnika.

Sve navedeno ukazuje da se evropsko visoko obrazovanje nalazi na prekretnici.

Bolonjski proces nije nestao niti je izgubio značaj, ali se postepeno transformiše kako bi odgovorio na izazove digitalnog doba, razvoja umjetne inteligencije i potreba savremenog tržišta rada.

Budućnost će vjerovatno donijeti još fleksibilnije modele studiranja, snažniju međunarodnu saradnju i obrazovanje koje neće biti ograničeno samo na godine provedene na fakultetu, nego će trajati tokom cijelog života.

Akademska zajednica BiH nalazi se pred velikim izazovom.

Na reformi se mora intenzivno raditi i držati korak sa procesima u Evropi i zaustaviti process odlaska studenata i povećati zainteresiranost studenata iz  BiH  za studiranjerm u nsšoj zemlji.

Rezultati tog procesa se ne mogu postići bez intenzivne saradnje kako akademske zajednice tako i politike.

U tom smislu, pitanje više nije da li Bolonjski proces opstaje, nego kako će izgledati njegova naredna razvojna faza i da li će uspjeti odgovoriti na potrebe društva koje se mijenja brže nego ikada prije.

Nažalost, ovaj pregled aktuelnog stanja Bolonjskog procesa na evropskom prostoru visokog obrazovanja, kako se to u akademskim krugovima naziva, nije u fokusu na našem prostoru visokog obrazovanja.

Mi se bavimo apsurdnim situacijama i svjedočimo destrukciji ovog najvažnijeg segmenta obrazovnog procesa.

(Autor teksta je profesor emeritus, ekspert za promociju Bolonjskog procesa i bivši član državnog tima za reformu visokog obrazovanja)