Zakletva jedne mame: Ovo svaki roditelj mora da pročita

Zovem se mama. Nekad će me zvati majkom. Nekada kevom. Nekada po imenu.

Nekada me neće uopšte zvati, nego će me tjerati od sebe. Ponekad će i plač biti dovoljan znak da sam potrebna. Da budem tu. Biću budna 24 časa dnevno. Čak i kada spavam. Uvijek na oprezu….

Jedno oko otvoreno, jedno uho naoštreno. Čekaću prvi pokret. Čekati da počne da sjedi, pa da puzi, da prohoda.

Pružaće mi ručice i trčati debelim nožicama, uz osmjeh anđela, a ja ću biti sretna zbog te slike, ali i zabrinuta, da moja beba ne padne slučajno, i ne povrijedi se. Maziću je, ljubiću je, grliti. Kada to dozvoli.

Vikaću, bjesniti, i željeti da me nema u časovima ludila, umora i stresa. Ali, trudiću se da to ne radim pred bebom.

Hraniću je, mijenjati pelene, ljubiti mala stopala i guzu. Učiću je svemu i pričati joj stalno. Pokazaću joj drvo. I dodirnućemo drvo. I glumićemo drvo. Pokazaću joj kuću. I dodirnućemo kuću. Pričaću joj bajke. I učiti da život nije uvijek bajka. Da postoje i Pepeljuge, i Snježane, i patuljci, i zle vještice, zle maćehe, da postoji Petar Pan koji traži svoju sjenku, da negdje sigurno postoje i Ivice i Marice, i tri praseta, i vuk i sedam jarića.

Plesaćemo dok pjevamo, i pjevaćemo dok plešemo.

Osvajaćemo stepenik po stepenik, kao da se penjemo na najviši vrh neke planine. A kada beba poraste, možemo i planine da osvajamo. Mada ja više volim more. Biću bolesna kada i beba bude. Da li stvarno ili od nerviranja i stresa, ne znam. Ali, i bolesna biću tu za svoje zlato. Jer važan je on. Njemu je teže nego meni.

Kupovaću mu najljepša odijelca. I cipelice. I patikice. Možda ne uvijek one najskuplje, ali uvijek one udobne. I najljepše.

I gledaću kako raste. Kako mu majčice postaju male. Pa ću te stvari čuvati. Nadam se zauvijek. Kupovaću mu igračke. Drvene, edukativne, gumene, plastične. Koje god pronađem. Koje god mi se svide. I koje god se bebi svide.

Ali, prije svega, kupovaću mu knjige. I dok ga držim u krilu, učiću ga koja je koja životinja, kako kaže slon, i konj, i koka. Koje je boje autobus, a kako izgledaju kola. Topiću se od miline uvijek kada kaže mama. I biću ponosna kada bude govorio druge riječi. Pa čak iako progovori tek sa tri godine. Vodiću ga i čekati iz vrtića. Osluškivati iza vrata vrtića da li baš on plače. Ili je dobar i igra se. Vodiću ga u šetnje. Duge. Kratke.

Otkrivaćemo zajedno nove ulice i nove predjele. Šetaće tik uz mene. Ili ću ga nositi. Ponekad voziti kolicima. Ponekad mu dati da vozi autić. Kada padne i udari se, neću se plašiti, nego ću glumiti da udaram pod, igračku ili to nešto o šta se sapleo.

Juriću ga po kući i kriti se od njega kada znam da će me tražiti i da će se tome smijati. Učiti ga da ne dira šporet, mašinu, utičnice, ma gomilu tih opasnih stvari. Učiti ga i nadati se da sam u tome uspjela. Dijeliću sa njim hranu.

Davati mu da jede, i davati mu samom da jede. Pustiti ga da me hrani. Iako to podrazumijeva tone prosute hrane i prolivenih kašica i sokića. Onda, dok beba bude spavala,čistiću sav taj haos. I ponekad psovati, u sebi. Kuhaću mu ručak. Praviću večeru i doručak. Užine. Dok to budem radila, stavljaću ga na pult, da mi bude bliže, i da mi pomaže.

Vijesti.ba