Zašto Tramp u drugom mandatu više ne poznaje kočnice: “Baš me briga, ionako ću umrijeti”

U opsežnoj analizi američkog časopisa The Atlantic, na osnovu razgovora sa visokim zvaničnicima administracije i bliskim saradnicima Donalda Trampa (Donald Trump), opisan je značajan zaokret u ponašanju američkog predsjednika tokom njegovog drugog mandata.

Prema navodima tog lista, Tramp više ne teži poređenjima s istorijskim američkim liderima poput Džordža Vašingtona ili Abrahama Linkolna, već sebe sve češće svrstava uz ličnosti poput Aleksandra Velikog, Julija Cezara i Napoleona Bonaparte. U tekstu se navodi da se Tramp poistovjećuje s figurama koje je filozof Georg Vilhelm Fridrih Hegel opisivao kao ličnosti koje su “svojom voljom promijenile tok čovječanstva i srušile stare poretke”.

– U posljednje vrijeme stalno govori da je najmoćnija osoba koja je ikada živjela – rekao je za The Atlantic jedan od njegovih bliskih saradnika koji je želio ostati anoniman. On tvrdi da Tramp želi biti upamćen kao lider koji je radio ono što drugi nisu mogli, oslanjajući se na vlastitu moć i volju.

Prema istim izvorima, ta potreba za samouveličavanjem postala je centralna u njegovom djelovanju otkako više nema politički pritisak izbora, jer prema Ustavu Sjedinjenih Američkih Država ne može ponovo biti kandidat. Zvaničnici navode da se predsjednik sada osjeća “oslobođenim”, što mu, kako vjeruje, daje prostor da djeluje prema ličnom uvjerenju o ispravnosti, a ne političkoj računici. U tom kontekstu se, kako se navodi, posmatra i njegov pristup Iranu.

Razlog za objavu o “smrti civilizacije”

Trampu, prema analizi, sve manje znači politički uticaj javnosti i kratkoročne posljedice, a više vlastita vizija preoblikovanja svijeta. The Atlantic navodi da se to ogleda u njegovim tvrdim potezima prema više država, uključujući i prijetnje prema saveznicima i međunarodnim organizacijama.

U ranijim izjavama Tramp je sukob s Iranom opisivao kao pitanje “smrti civilizacije”, dok je primirje nazvao jednim od “najvažnijih trenutaka u istoriji”. Istovremeno, u zemlji se fokusirao na projekte koji podsjećaju na antički Rim i carske sisteme, uključujući i simbolične predmete s njegovim likom.

“Počašćen sam što me pokušavaju ubiti”

– Svjestan je svega, ponosan je i vjeruje da ono što radi predstavlja svojevrsno resetovanje dugog poretka – rekao je drugi visoki zvaničnik. Na pitanje da li Tramp zaista čita Hegela, odgovor iz Bijele kuće bio je negativan, uz napomenu da predsjednik ne važi za osobu koja puno čita, ali da se informiše kroz kratke materijale i govore saradnika.

Nakon pokušaja atentata u Vašingtonu, njegova percepcija vlastite uloge, kako navodi The Atlantic, dodatno je ojačana. Tramp je tada rekao da su mete napada samo oni koji imaju najveći uticaj, dodajući: “Ne napadaju one koji ne rade mnogo. Mrzim što to kažem, ali učinio sam mnogo.”

Zlato i simbolika moći u Ovalnom uredu

Ovakav pristup izazvao je zabrinutost među dijelom republikanaca, posebno zbog mogućih političkih posljedica međunarodnih kriza i ekonomskih kretanja. Ipak, unutar administracije, kako se navodi, atmosfera je sve defanzivnija.

Jedan od saradnika to je opisao riječima: “Baš ga briga”. Ta filozofija, prema navodima, vidljiva je i u uredu predsjednika koji je ispunjen zlatnim detaljima, zastavama i dekoracijama. Tramp je, kako se navodi, čak lično postavio i pozlaćenu predsjedničku kovanicu na vrata ureda.

“Baš me briga, ionako ću biti mrtav”

Tramp, prema izvorima, rijetko razmišlja o političkom nasljeđu i budućoj istorijskoj ocjeni. Na sugestije saradnika da pazi na politički kontinuitet, navodno je odgovorio: “Šta me briga? Ionako ću biti mrtav.”

Ta svijest o smrtnosti, prema analizi, dodatno je pojačana nakon sahrane Džimija Kartera krajem 2024. godine, kada je Tramp, kako se navodi, dugo razmišljao o vlastitoj sahrani i simbolici državnih ceremonija.

Analitičari upozoravaju da se politički potezi sve teže uklapaju u klasične okvire racionalnog odlučivanja, dok fokus javnosti ostaje na ekonomiji i životnom standardu. Tramp, međutim, ne pokazuje interes za takve pokazatelje.

Na kraju, The Atlantic zaključuje da istorijske figure koje Tramp sebi uzima za uzor nisu živjele mirne živote, već su ostavljale duboke i kontroverzne posljedice. U tom kontekstu, autori sugerišu da se njegov drugi mandat sve više oblikuje kroz viziju lične istorijske veličine, uz neizvjesnost političkih posljedica koje bi takav pristup mogao donijeti.