Žena kamiondžija: Ova priča oduševila je sve

Kako piše austrijski Kosmo, Verica Stojić se godinama bavi muškim poslom, i mada je život nije mazio, i dalje smatra da je prelijep. Sačuvala je nježnu dušu i posvećena je porodici. Ekipa pomenutog portala je posjetila ovu vrijednu ženu u njenoj kući sa dvorištem u Austriji, gdje kako pišu “dominiraju sportska oprema i dječje igračke”, […]

Kako piše austrijski Kosmo, Verica Stojić se godinama bavi muškim poslom, i mada je život nije mazio, i dalje smatra da je prelijep. Sačuvala je nježnu dušu i posvećena je porodici.

Ekipa pomenutog portala je posjetila ovu vrijednu ženu u njenoj kući sa dvorištem u Austriji, gdje kako pišu “dominiraju sportska oprema i dječje igračke”, budući da je Verica sada već i baka. Kako se dalje navodi u tekstu, “na prvi pogled se vidi da u Veričinom domu, osim članova porodice živi i ljubav.

Verica (49) je, inače, porijeklom iz Negotina, a imala je samo tri godine kada je s roditeljima došla u Beč. Međutim, zbog porodičnih problema se ubrzo vratila u Srbiju, gde je završila školu. Ponovo je posjetila Beč s 18 godina, ali tada kao udata žena, u želji da sa suprugom Draganom izgradi ljepši život.

• Imala sam boravišnu vizu i najprije sam se zaposlila kao spremačica u hotelu. Nisam imala problem s njemačkim jezikom, jer sam ga učila u školi. Ubrzo sam dobila državljanstvo i uspjela da osiguram i radnu dozvolu za muža. Tada nije bilo teško naći posao, bilo je važno da želite da radite – prisjeća se Verica, i dodaje da su oboje bili vrijedni i da im ništa nije bilo naporno.

Dalje priča da je njen suprug Dragan vozio autobus, dok je ona radila u hotelijerstvu. Završila je samo osam razreda škole, ali kako kaže, “uspjela je da se snađe”.

– Ne kažem da je bilo lako, ali ako nešto želite, onda se trudite da to i postignete. Kad si mlad, na sve gledaš kroz ružičaste naočare – navodi Verica. Bračni par Stojić je ubrzo dobio i sinove Silvera (31) i Brendona (27). Njena sreća je tada bila potpuna, a želja da napravi nešto u životu – još jača.

• Djeca su bila dobra i zdrava. Dok smo mi radili, oni su išli u vrtić. Muž mi je pomogao u svemu, a nakon rada bismo išli u kafić i družili se s prijateljima – sjeća se Verica. Stojići su se o svemu dogovarali i planirali budućnost za djecu.

Prema riječima ove vrijedne žene, oboje su radili sa radošću kako bi sinovima pružili bolji život. Prije 15 godina su kupili tada staru kuću nadomak Beča, koju su skroz renovirali i proširili. Dolazili su vikendima kako bi sređivali sve što je bilo potrebno. Angažovali su i stručnjake, majstore, jer nisu željeli da žure.

Kako su godine prolazile, tako je naporan rad sve više imao smisla. Prije 13 godina, Verica i Dragan su odlučili da pokrenu sopstveni posao, jer on više nije mogao da vozi autobus zbog problema s leđima.

• Nakon nekog vremena dobili smo veliku porudžbinu koja je zahtjevala 24 sata rada. Međutim, pošto nismo mogli da nađemo dovoljno vozača, odlučila sam da ja krenem da vozim kamion. Moj muž nije mogao da vjeruje da će se to zaista desiti, ali bila sam uporna – priča Verica.

U to vrijeme, kako kaže ona, nije bilo uobičajeno da žena vozi kamion od 32 tone, pa su joj se muške kolege nerijetko smijale, ali je Verica to vješto ignorisala. Kada su shvatili da dobro i profesionalno radi svoj novi posao, ali i da isto očekuje od drugih, prema njoj su se odnosili s poštovanjem.

Nažalost, taman kada je sve bilo u redu kako su i zamislili, sudbina je odlučila da Stojićima pokaže mračnu stranu života.

• Dobijali smo odlične porudžbine, zahvaljujući kvalitetu našeg rada i našoj tačnosti. Kompanija se razvila, djeca su takođe bila dobro, za Brendona smo organizovali prelijepo vjenčanje i bili smo zdravi. Naš porodični život bio je vrlo lijep do prije pet godina – kaže Verica.

Sve se promijenilo kada je njen suprug Dragan doživio tragičnu nesreću u Srbiji, pod kako kaže – nerazjašnjenim okolnostima.

• Bio je to užasan šok za djecu i mene, od kojeg se nikad nismo potpuno oporavili. Bila sam užasnuta, nisam znala šta dalje da radim, jer je samo na meni bila odgovornost da brinem o porodici, ali i da vodim firmu u kojoj smo tada imali osam kamiona – kaže Verica i dodaje:
• Znala sam da moram da budem jaka zbog sebe i sinova. U prvih nekoliko nedjelja sam mislila da je najbolje da batalim svoj biznis i da radim za nekoga, za pristojnu platu, ali kada sam bolje promislila – shvatila sam da će to biti greška, jer firma dobro napreduje i bolje je da naši sinovi imaju siguran, porodični posao.

Verica se mjesec dana poslije porodične tragedije vratila poslu. Radila je od jutra do mraka, pa i vikendom. Sinovi su se uključili u posao, a ova hrabra žena je nastavila da radi punom parom, sve dok nije osjetila prve znake slabosti. Nakon detaljnih pretraga kod ljekara, koje je u prvi mah odlagala, ispostavilo se da ima leukemiju.

Iz teške borbe izašla je s neizvjesnim ishodom, sada ide na redovne kontrole, ali kaže da joj u svemu najviše znači podrška djece i unuka, Leonarda (5) i Eduarda (2). Godinu dana nakon početka terapije, Verica je ponovo sjela u svoj “voljeni kamion”. Shvatila je da bez obzira koliko je nekad teško, mora da ide dalje.

• Kada se danas osvrnem iza sebe, znam da sam postigla mnogo, posebno kada je reč o mojoj porodici, ali i u materijalnom smislu. Mnogo sam radila i dala sve od sebe, i nastaviću tako, ali srećom znam za koga se borim. Moji unuci su smisao mog života. Ništa se ne upoređuje sa njihovim zagrljajima. Problemi su me učinili snažnijom i otpornijom. Vrijeme bolesti pokazalo mi je koliko su moja djeca vezana za mene, kao i moja snaha Slobodanka – zaključuje ova vrijedna žena.