Sam protiv trideset: Zeničanin brutalno napadnut na dan žalosti jer je tražio poštovanje prema Srebrenici!

Busovača, 11. juli – dan kada se cijela Bosna i Hercegovina prisjeća najveće tragedije novije historije, genocida u Srebrenici. Dan koji je zakonski proglašen Danom žalosti u Federaciji BiH. Dan kada se očekuje dostojanstvo, mir i tišina. No, za Zeničanina Aldina Aličića, taj dan pretvorio se u fizički napad, vrijeđanje i, kako tvrdi, sramotno negiranje civilizacijskih vrijednosti.

– Bio je to 11. juli. Zakon jasno kaže da je to Dan žalosti, a negiranje tog dana i njegovo ometanje preglasnom muzikom i alkoholom je krivično djelo. Svi u Busovači to znaju, uključujući i moje komšije druge vjeroispovijesti – započinje svoju ispovijest Aldin Aličić.

U svojoj izjavi za medije, Aličić navodi da su upravo te komšije cijeli dan puštale glasnu muziku iz svog dvorišta, uprkos jasnom značaju datuma. Oko 20 sati, kako tvrdi, muzika je postala nepodnošljivo glasna, a komšije – u alkoholiziranom stanju – nisu prestajale ni nakon više opomena.

– Kada sam ih zamolio da prestanu, nisam dobio odgovor, nego napad. Na mene je nasrnulo tridesetak osoba. Bio sam sam. U blizini su bila moja maloljetna djeca i druga djeca iz komšiluka. Pretrpio sam tjelesne povrede, za što imam i ljekarski nalaz.

Aličić kaže da mu je još teže palo to što su, kako navodi, akteri napada u razgovoru za medije dali potpuno drugačije izjave.

– Govore da sam ja izvršio teroristički napad. A ja sam bio jedan, bez oružja, bez prijetnji, samo s glasom i istinom. Postoje video snimci, slike i nadzorne kamere koje su sve zabilježile i dostavljene su policiji. Sud će odlučiti, ali narod mora znati šta se desilo.

U napadu je, kaže, povrijeđen i njegov otac Albin Aličić, ratni veteran i bivši glavni narednik Trećeg korpusa Armije RBiH.

– Ni njega nisu poštedjeli. I on ima ozljedni list. Da li je to način na koji se danas u BiH ponašamo prema onima koji su je branili?

Posebno ga boli, ističe, što akteri spornog događaja tvrde da tog dana “nikome nisu smetali”, a kao opravdanje navode da je „u džamiji bila svadba“.

– Svi koji imaju imalo razuma znaju da šerijatsko vjenčanje u džamiji nema veze s muzikom, alkoholom i galamom iz privatnih dvorišta. To je čista manipulacija.

Na kraju svoje izjave Aličić poručuje:

– Oni sada govore da žive u strahu. A ja? Ja i moja porodica – šta mi da kažemo? Poručujem javno: dok sam živ, neću dozvoliti negiranje genocida. I nisam od onih koji će se zatvoriti u kuću i šutjeti. Ima nas još koji ćemo ustati protiv nepravde. Nadam se da će oni koji trebaju – shvatiti poruku.

Aldin Aličić za kraj moli medije da ovu njegovu ispovijest objave javno, jer – kako kaže – istina mora izaći na vidjelo, bez obzira na sve pritiske.