Život četvero povratnika u Mladićevom rodnom kraju: S komšijama se slažu, ali neke teme ne spominju

Bilo je to u februaru 2012. godine, kada je Bosnu i Hercegovinu pogodilo nezapamćeno nevrijeme s obilnim snježnim padavinama i kada se helikopter OS BiH, dostavljajući hranu i lijekove do nepristupačnih mjesta, srušio u selu Bukvica kod Kalinovika.

Tada je bh. javnost vjerovatno prvi put čula za ovo mjesto, koje se nalazi na granici regija Srednje Bosne i Bosanskohercegovačkog visokog krša, na nadmorskoj visini od oko 1.100 m. Iste te godine, nakon što se snijeg otopio, uklonjeni su tragovi nesreće u kojoj, na svu sreću, niko nije stradao i Bukvica je ponovo pala u zaborav. Bukvica je prelijepo planinsko mjesto, prilično teško dostupno, s obzirom na to da je putna komunikacija veoma loša. Ovdje kao da je vrijeme stalo u nekom dobu kada je život bio puno jednostavniji. Malobrojni mještani žive od svog rada, hranu sami uzgajaju, a priroda im daje sve što im je potrebno.

Ovako priču započinje Ramiz Jašarević, jedan od četiri stanovnika Bukvice, koji je ekipu portala Klix.ba ugostio u svom domu. Ovo selo je na popisu stanovništva iz 1991. godine imalo 51 stanovnika, a razlog naše posjete njegovom rodnom selu, priznajemo, bio je sasvim druge prirode. Bukvica je, naime, smještena svega nekoliko kilometara od sela Božanovići, rodnog mjesta osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Planirali smo dobiti komentare na presudu Mladiću od malobrojnog povratničkog bošnjačkog stanovništva koje živi u ovom kraju, međutim, Ramiz i ostali mještani o ovoj temi nisu željeli govoriti.

Bujrum na kafu

“Pustimo sad to, ima sud koji je rekao svoje i nadam se da će to staviti tačku na sve ove nesretne događaje koji su se desili u proteklom periodu. Život se mora nastaviti i, ako želite, možemo pričati o čemu god drugom hoćete. Bujrum na kafu, a da ste se najavili bila bi i pita”, kaže Ramiz pozivajući nas da uđemo.

Ulazimo u pomoćnu drvenu kuću napravljenu u planinskom stilu, koju Ramiz koristi tokom dana dok radi seoske poslove. Bavi se stočarstvom i poljoprivredom u čemu vidi veliki potencijal. Svojim životom je zadovoljan, ali je istovremeno ogorčen odnosom vlasti na svim nivoima prema njima povratnicima. Tokom agresije na našu zemlju, u Armiji RBiH se borio od prvog do posljednjeg dana, a u Bukovicu se sa suprugom vratio čim mu se za to pružila prilika. Njihova djeca perspektivu u povratku u Bukovicu nisu vidjela. Sve troje je otišlo zasebnim putevima. Ovaj vitalni 65-godišnjak kaže da je čitavo svoje imanje, koje je u ratu bilo potpuno devastirano, vlastitim rukama i uz pomoć rodbine i komšija “doveo u red”.

“Od vlasti, bilo kojih, skoro nikakve pomoći nismo dobili. Malo nekih donacija u vidu građevinskog materijala i to je to. Malo pomalo, obnavljali smo koliko smo mogli, i evo. Odnos s komšijama je dobar, pomognu nam, pomognemo i mi njima. Neke teme ne spominjemo jer su nam stavovi o tim pitanjima suprotni, tako da ih ostavljamo po strani. Koliko je dobro imati dobre odnose s komšijama pokazalo se sada u martu kada smo se nas četvero zarazili koronavirusom. Imali smo teške simptome i da nam nije bilo komšija, ne znam šta bismo”, ističe Ramiz Jašarević.

Dođite – doći ćemo

Slično razmišlja i njegov rođak Adem Jašarević, koji je također povratnik. Kao šesnaestogodišnjak priključio se odbrani BiH, a sada je, kako kaže, na birou za nezaposlene. Kao i Ramiz, Adem se bavi poljoprivredom, stočarstvom i mljekarstvom. U Bukovici živi sa sestrom, a život je, navodi, težak, puno se radi i proizvodi, a dosta tih proizvoda propadne jer ih zbog odnosa države ne mogu nigdje palasitati.

“Nas četvero smo ovdje tokom čitave godine. Drugi mještani su se rasuli po svijetu, dođu ponekad, ali sve manje. Oni mlađi skoro pa nikako, i kad dođu, ne znaju šta bi. Bojim se da Bukovica polako nestaje i kad nas više ne bude, mislim da će pasti u zaborav”, zaključuje Adem.

Lokalne zanimljivosti

Nakon što su nam pokazali lokalne zanimljivosti, poput lokacije gdje se 2012. godine srušio pomenuti helikopter OS BiH, kao i stare kamene kuće koje su se gradile posebnom metodom usijecanja kamena i koje i dalje odolijevaju zubu vremena, bilo je vrijeme da krenemo nazad u Sarajevo.

“Dođite – doći ćemo”, razmijenili smo kurtoazne riječi prilikom izlaska kroz veliku kapiju na ulazu u selu, koju Adem zatvara za nama, istovremeno puštajući ogromnog tornjaka s lanca. “Svaku noć ga puštamo da slobodno hoda selom. Kad ga vide, bilo insan, bilo hajvan, dobro će razmisliti o prelasku ograde”, dodaje Adem. Jedan pogled na psa bio nam je dovoljan da se uvjerimo da je ovo istina.