O Bajramu, prijateljstvu i svim vrstama ljubavi…

Nikad tužniji Bajram… Nikad manje komšijske ljubavi… Nikad tužnijih statusa za Bajram nisam vidjela do ovog… I nikad više virtuelne ljubavi i virtuelnih prijatelja. Svakom neko, nešto fali… Svako ima nekog koga želi zagrliti i čestitati mu Bajram, ali, iz nekih razloga, to ne može. Tugujući i čeznući za onima koji nisu tu, zaboravljamo i zapostavljamo one koji su još uvijek tu, koji su uvijek tu.

Nema više one prave komšijske ljubavi. „Njegov je red, neka on pređe!“ Zar se red prati i za Bajram? I šta će biti ako komšiji odete „preko reda“? Jučer (inače, bio je drugi dan Bajrama kad sam počela ovo švrljati) pređe kod nas naš stari, dobri hadžija Hasan, pa reče: „Iš’o sam svakome, ne pazeći na red. Odem jednom, odem dvaput, treći put čovjek već pomisli: ‘Ne voli da dođem’.“ Ima hadžija i pravo. Ima pravo i kad kaže da se više nema kome ni otići. Odeš nekome, ulije ti sok, nađe kolač i „zabelji“ se u ono čudo zvano televizor. Oni mlađi „belje“ u mobitele, tablete… Razumijem te, hadžija, iako imam 23 godine. Nemaš se više s kime ispričati. Više će s tobom „progovoriti“ kad mu se javiš na fb, nego kad sjedite jedno do drugog. Zovu me na kahve, izađemo, naručimo kahvu i odmah mobitel u ruke. Progovori koju sa mnom, ali nije to to… Ni ne prati šta govorim. A ja, kao benesta, gledam u tu osobu pa oko sebe i vidim da su svi isti. A ja ne znam ni gdje mi je mobitel… Pa se pitam što smo ikako i izašli. Zar samo da stavim lokaciju? Da budemo viđeni? Jer od druženja nema ništa. Ovako smo kahvu mogli popiti i preko fb. Svako u svom svijetu, ali sigurno bi više riječi napisali nego što smo ih na ovoj kahvi izgovorili.

Ali nije to ništa. Izašla ja sa sestrom neku večer u grad. Gledamo oko sebe i vidimo da se vjerovatno nećemo nikada udati. Nije da smo prelijepe, ali, vala, nismo ni ružne. Problem nije ni u tome, problem je što momaka nema. Za svakim stolom sjedi po najmanje pet cura i jedan momak. Jedan, ljudi moji. I taj jedan nije ništa. Ima bolje počupane obrve nego ja. Haj, momak drži do sebe. Šta ćeš. Ali, hej, ima i lijepih momaka, ali ti su zauzeti. Ima i onih dobrih momaka zbog kojih nam srce brže ne zakuca. Ono zakuca brže zbog nekoga ko to najmanje zaslužuje. Nisu nam srca baš pametna; zato ne valja isključivati mozak. A onda ovi neki parovi… Dođu držeći se za ruke, smiju se, sjedaju, naručuju dužu s mlijekom i tu svaka komunikacija prestaje. Oboje pregledaju notifikacije. Nema dodira. Nema pogleda. Nema osmijeha. Neću griješiti duše. Podigne on ili ona nekad glavu pa kaže: „Hej, vidi kakvu je ovaj stavio sliku“. Pogledaju, iskomentarišu sliku ili šta već i opet isto. A gdje je koje „volim te“? Ili bar onaj duboki pogled ispod obrva koji govori sve?

Kako će nam biti za idući Bajram? Mogu li se ta čuda, zvana mobiteli, tableti, pustiti na pola sata? Hoćemo li se opet početi gledati u oči? Smijati zajedno? Ljubiti i grliti više? Ili će sve ostati na virtuelnom?

Da li i mene, kako Dino otpjeva, čeka neko ko me voli stvarno ili će i kod mene sve postati virtuelno?

Mirela Selimović

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE