Kako postupati prema adolescentima koji imaju promjene u ponašanju

U situacijama kada se komunikativno dijete koje je s roditeljima dijelilo svaku sitnicu, pretvori u adolescenta čija se komunikacija svodi na jednostavne odgovore, zatvorena vrata i slušalice na ušima, ova promjena može biti zbunjujuća i bolna za roditelje.

Stručnjaci navode da je povlačenje od roditelja normalna pa i nužna faza odrastanja. Ključ nije u forsiranju razgovora, već u razumijevanju i prilagodbi pristupa, piše Child Mind.

Prije nego što roditelji njihovu šutnju shvate lično, bitno je znati šta se dešava “ispod površine”. Adolescencija je period intenzivnih promjena. Dio mozga zadužen za donošenje odluka i kontrolu emocija se tada još razvija, zbog čega su adolescenti skloniji emocionalnim i impulsivnim reakcijama. Kada se suoče sa stresom u školi, svađom s prijateljima ili unutrašnjim nemirom, povlačenje u sebe je često odbrambeni mehanizam, a ne znak nepoštovanja.

Osim bioloških faktora, adolescenti prolaze kroz fazu formiranja identiteta. Tada je potrebno da se odvoje od roditelja kako bi otkrili ko su, u šta vjeruju i gdje pripadaju. Potraga za autonomijom nekada izgleda kao odbacivanje, ali je temelj za izgradnju zdrave i neovisne odrasle osobe.

U svemu tome, cilj nije natjerati adolescenta da govori, već stvoriti sigurno okruženje u kojem će se osjećati dovoljno ugodno da se sam otvori. Umjesto direktnog suočavanja s pitanjima poput “Šta nije u redu”, preporučuje se stvaranje opuštenih trenutaka za povezivanje. Vožnja automobilom, zajedničko kuhanje ili šetnja psa idealne su prilike jer ne stvaraju pritisak direktnog kontakta očima. Dostupnost roditelja, bez nametanja šalje snažnu poruku podrške i prihvatanja.

Kada adolescent odluči nešto podijeliti, najvažnija vještina je aktivno slušanje. Potrebno je da se oduprete porivu da se odmah ponudi rješenje ili savjet. Umjesto toga bitno je potvrditi osjećaje vašeg djeteta. Rečenice poput “Zvuči kao da ti je bilo teško” ili “Razumijem zašto se tako osjećaš” grade povjerenje. Time se pokazuje da se njihovo iskustvo poštuje, čak i ako ga se ne razumije u potpunosti. Najveća pomoć je djetetu dati do znanja da je saslušano bez osuđivanja.

Također, u želji da se povežu s djetetom, roditelji često prave greške koje postižu suprotan efekat. Potrebno je izbjegavati kritikovanje i etiketiranje. Umjesto toga, preporučuje se da govorite o tome kako se roditelj osjeća zbog njihovog ponašanja.

Ako se dijete povuklo od svih, uključujući prijatelje, izgubilo interes za aktivnosti koje je ranije voljelo, ukoliko primijetite promjene u spavanju ili apetitu i nagli pad ocjena, onda je vrijeme za zabrinutost. Takvo ponašanje može biti znak depresije, anksioznosti ili drugog problema koji zahtijeva stručnu pomoć.