Na ove načine možete potaknuti djecu na iskrenu komunikaciju i stvoriti sigurno okruženje za njih

Poticanje djece da podijele šta se dešava u njihovim životima može biti izazov za roditelje, a za djecu koja daju kratke odgovore i izbjegavaju kontakt očima može se steći utisak da skrivaju svoje osjećaje, često iz straha od osude, kazne ili nerazumijevanja.

Stručnjaci ističu da je za iskrenu komunikaciju ključno stvoriti sigurno okruženje u kojem će se dijete osjećati saslušano i prihvaćeno, a taj proces gradi se ustrajnošću i smirenim pristupom.

“Da bi se djeca otvorila, moraju se osjećati emocionalno sigurno. Taj osjećaj sigurnosti proizlazi iz djetetovog uvjerenja, da će kada se povjeri dobiti podršku, a ne osudu. Emocionalna sigurnost se ne gradi samo tokom bitnih razgovora, već u malim, svakodnevnim trenucima”, kazala je porodična terapeutkinja Viviana McGovern.

Pojedini pokazatelji jasno pojašnjavaju da se dijete ne osjeća dovoljno sigurno za otvorenu komunikaciju. Prema riječima terapetkinje McGovern, ti znakovi uključuju često povlačenje ili odgovore od jedne riječi, neuobičajenu nervozu u vašoj blizini, dijeljenje samo površnih informacija te povjeravanje vršnjacima ili drugim odraslim osobama umjesto roditelja.

Neki znakovi su prepoznatljivi, a stručnjaci ističu da tu spadaju zatvaranje i odbijanje komunikacije, ignorisanje, laganje, nedostatak angažmana u razgovoru i izbjegavanje kontakta očima. Moguće je da će dijete skretati s teme koristeći sarkazam, humor ili glumeći ravnodušnost.

Također, pojedina djeca umjesto distanciranja postaju pretjerano poslušna, teže perfekcionizmu ili pokazuju želju da udovolje roditeljima. Osim toga, pojedina djeca biraju povlačenje u sebe, a uzrok često leži u obrascima uspostavljenim još u ranom djetinjstvu.

“Čak i odgovori poput prebrzog davanja savjeta ili pokušaja rješavanja problema mogu ih natjerati da se zatvore, pogotovo ako im u tom trenutku to nije bilo potrebno”, kazala je terapeutkinja.

Uz to, neka djeca nemaju razvijen emocionalni vokabular kojim bi imenovala i izrazila svoje osjećaje. Ako želite potaknuti dijete na razgovor, terapeuti savjetuju da se prvo fokusirate na sebe.

“Ako roditelj ne može vladati svojim osjećajima, djetetu će biti teško da se smiri. Često roditelji i djeca ulaze u scenarij uzajamne eskalacije umjesto uzajamnog smirivanja, što na kraju sve ostavlja bez osjećaja povezanosti”, navela je McGovern.

Prije nego što započnete razgovor korisno je da provjerite svoj ton, držanje i disanje. Nakon toga, savjetuje se da s djetetom stvorite rituale koji potiču povezanost, poput razgovora tokom vožnje, prije spavanja ili zajedničkog kreativnog vremena. Savjetuje se da otvorite prostor za djetetove osjećaje bez pritiska da se odmah povjeri. Korisno je da pomognete djetetu da imenuje svoje osjećaje bez osjećaja srama. Također, ako je vaše dijete neprestano povučeno, emocionalno reaktivno ili pokazuje znakove depresije i tjeskobe, onda je vrijeme da potražite pomoć stručnjaka.

“Neutralna treća strana s iskustvom na ovom području može pomoći djeci da izraze svoje emocije i ojačaju odnos roditelja i djeteta”, savjetuje terapeutkinja.

Također, važno je osvijestiti da komunikacija treba biti dvosmjerna i da terapija može koristiti i roditeljima, pogotovo ako ih djetetova šutnja ili stil komunikacije frustriraju, ili ako ne znaju kako reagovati.