Bolne ispovijesti o pobačajima u bolnicama. ‘Doktor kaže: Stisni zube, ja ću to izvući’

Screenshot 1 31

Zbog ovih priča žene se često odlučuju na odlazak na pobačaj u Sloveniju. Tamo odlaze i žene čija je trudnoća posljedica silovanja, a u Hrvatskoj im je odbijen prekid trudnoće na koji imaju pravo po zakonu

Trpjele su stravične bolove, povraćale, rodile mrtvu djecu. Sestra s pladnjem za ručak samo ih je zaobišla jer ipak su one ‘abićke’ – one koje ne zaslužuju ni jesti ni toplu riječ jer su odlučile pobaciti svoju djecu.
‘Krvarila sam više od mjesec dana’

Morala sam abortirati, to nije bio moj izbor, ali plod se nije razvijao. U moru ružnih priča moja je zapravo relativno dobra. Imala sam jako dobre ljude oko sebe, sve sestre, liječnici, pa čak i drugo medicinsko osoblje, ali čak i kuharica, svi su bili iznimno dobri prema meni i pomagali mi, govori nam Barbara K. (38), koja je prije otprilike tri godine morala pobaciti u KBC-u Rijeka. Abortus je obavila tijekom drugog mjeseca trudnoće. Išla je, kako kaže, na medikamentni pobačaj. Popila je tabletu i čekala.

– Žene često misle da to nije tako strašno, ali uistinu je. Užasno je bilo, cijeli se dan nisam mogla ustati. Bolovi su bili neizdrživi. Previjala sam se od bolova i s druge strane povraćala. Sadašnjeg muža su mi tad pustili u sobu da bude sa mnom jer sam doslovno padala s nogu od svega, polusvjesna – prisjeća se Barbara. Više od 12 sati trpjela je strašne bolove. Kraj svega je, dodaje, bio odvratan.

– Došla sam na zadnji pregled, gdje mi je doktor rekao: ‘Stisni zube, a ja ću to izvući’. Bolovi su mi tijekom dana bili toliko jaki da sam samo htjela da sve završi. Rekla sam mu: ‘Vucite, ne može biti gore od ovog’. Izvukao je ostatak ploda. Tek tad sam se, nakon cijelog dana, uspjela relativno uspraviti, dotad sam se previjala od bolova – priča nam. Nakon toga otpustili su je doma i dali joj, kako kaže, uputnicu za antibiotik. U ljekarni se ispostavilo da to nije valjana uputnica pa je Barbara, previjajući se od bolova, ponovno morala proći cijeli put od bolnice do ljekarne i nazad.

– Pola grada sam prešla. Ta noć je bila užasan nastavak užasnog dana. Krvarila sam više od mjesec dana poslije – kaže. Iako je o riječkom rodilištu čula svakakve priče, ipak je nakon abortusa odlučila tamo roditi.

– Ima svakakvih iskustava, ali mene su eto baš svi tamo držali kao kap vode na dlanu. Imala sam sreće – zaključuje Barbara.

‘Dali su mi tek normabel i obavili su to’

I druga naša sugovornica imala je teško iskustvo, a odlučila ga je podijeliti s nama.

– Bilo je stravično. Dali su joj samo jedan Normabel i napravili abortus. Mislila sam da su humaniji – rekla je N. B. (34) o iskustvu svoje prijateljice iz jednog manjeg hrvatskoga grada. Dodala je da je prijateljica uz to morala platiti i 1000 kuna kako joj to ne bi ušlo u karton. Kasnije je i ona morala pobaciti, ali je imala nešto bolje iskustvo. Zatrudnjela je, prisjeća se, na Badnjak 2012. godine, a pobacila u siječnju iduće godine.

– Pila sam kontracepciju cijeli seksualni život. Prestala sam zbog bolova u lijevoj dojci, iz straha – prisjeća se. Partnera, koji joj u to vrijeme nije bio stalni, upozorila je da pripazi, no uzalud. Ipak je ostala u drugom stanju. On nije želio dijete pa su sporazumno odlučili da će N. B. pobaciti.

– Uspavali su me, dali mi antibiotik i partner je kasnije došao po mene i odveo me kući – rekla je žena. Tvrdi da joj je pobačaj teško pao.

Partner me razočarao jako. Ali nisam htjela biti samohrana majka. Po izlasku iz bolnice smo prekinuli. Kasnije je rekao da dijete nije bilo njegovo i da ga nisam upozorila da sam prestala s kontracepcijom – dodaje. Pobacila je u 5. tjednu trudnoće u KBC-u Rijeka.

– Mislim da su Rijeka i Zagreb definitivno humaniji po tom pitanju od ostalih, manjih gradova – dodaje. Svim ženama bi poručila da se u tim situacijama bore i ne odustaju, a muškarcima da se ne miješaju u odluke žena i ženskih tijela.

– Možda bi trebalo razmotriti i kontracepciju za muškarce – zaključuje.

‘Liječnica me spasila teških trauma’

Naša treća sugovornica morala je pobaciti blizance jer se za njih nije mogla adekvatno brinuti.

Već sam imala dvoje djece od 6 i 1 godinu, kad sam saznala da nosim blizance. Bilo je to 2017. godine – rekla je žena (41) iz Zagreba koja je htjela ostati anonimna. Tvrdi da si četvero djece jednostavno nije mogla priuštiti.

– Spali bismo na prosjački štap, a uz to, nisam imala nikakvu pomoć od roditelja, ni svojih ni suprugovih. Bilo mi je žao, ali morala sam odustati od te trudnoće. Rekla sam to svojoj liječnici koja je radila privatno i njezin je odgovor bio: ‘Nemoj ni slučajno ići u neku od bolnica tražiti pobačaj. Odbit će te sigurno’. Nakon toga mi je pružila papirić na kojem je pisao broj telefona jednog privatnog liječnika iz Zagreba – prisjetila se svega. Dodaje da je nakon toga otišla kod toga ginekologa i posve bezbolno obavila pobačaj. Nije imala nikakvih komplikacija nakon toga.

– Da me moja doktorica nije spasila, otišla bih u Sloveniju na pobačaj. Brat mi tamo živi već godinama pa sam upućena u to koliko je Slovenija liberalnija od Hrvatske po brojnim pitanjima. To je jedan drugi svijet – rekla je žena. Danas kaže kako je iz svega izvukla poantu.

– Shvatila sam da i u Hrvatskoj postoji način da žena pobaci, ali je taj način tih i privatan. I to ako imaš sreće. Mnogi nemaju nikakvu informaciju što i kako u tom trenutku te su osuđene na ono što odluči bolnica, država, netko treći. Tuga je to velika da žena nema pravo na vlastiti izbor nakon što je procijenila situaciju – zaključila je naša sugovornica.
‘Liječnik me je vrijeđao zbog moje odluke’

Žena (31), inače Hrvatica, javila nam se iz Praga u kojem trenutačno živi. Podijelila je s nama svoje iskustvo pobačaja od prije osam godina. Imala je 23 godine, kad je unatoč kontracepciji ostala trudna. Odlučila je kako neće zadržati dijete jer u tom trenutku nije bila spremna za majčinstvo. Uslijedilo je nelagodno iskustvo.

– Bila sam u šestom tjednu trudnoće. Na pregledu koji sam trebala proći prije nego što mi odobre pobačaj liječnica i sestra propitivale su moju odluku o pobačaju i uvjeravale me da već imam dovoljno godina da zadržim dijete. Objasnila sam im da to nije jedini faktor kojim bi se trebalo voditi i da se radi o zadiranju u moju privatnost. Osjećala sam kako im nisam dužna objašnjavati – kaže žena. Pobačaj je na kraju odobren. Već kad je pomislila da uskoro svemu dolazi kraj i da će se sve dobro završiti, naišla je na još nelagodniju situaciju.

– Već sam ležala na stolu za pobačaj koji je obavljao liječnik. Anesteziologinja mi je taman pustila anestetik u venu i osjećala sam kako gubim svijest, a liječnik me počeo napadati i držati mi bukvicu o neispravnosti moje odluke i tome da se nemam pojma ni propisno zaštititi tijekom seksualnog odnosa. Nisam mogla vjerovati da mi to govori u trenutku kad više nisam bila sposobna zbog anestezije mu ni odgovoriti – kaže žena. Kasnije je sve prošlo bez komplikacija i otišla je kući.
‘Sve smo plakale, a podrške nije bilo ni od kuda’

Jedna od sudionica razgovora priča kako je nakon pobačaja smještena u sobi s još sedam žena koje su isto pobacile.

– Sve smo plakale, sve jecale. Pomoć i podrška ni od kuda. Pojavila se jedino djelatnica bolnice s ručkom na kolicima, ali kad je shvatila da smo ‘abićke’, kako pogrdno zovu žene koje dođu abortirati, otišla je s ručkom dalje – priča sugovornica. Dodaje da je do nje ležala nešto starija žena koja je plakala nad slikom svoje rođene djece.

– Plakala sam i ja pitajući se hoće li ikad imati djecu. Nije da nisam htjela dijete, samo ga nisam mogla imati u tom trenutku svog života – priznaje žena s kojom smo razgovarali.
‘Osjećala sam se kao da ubijam to dijete…’

I druga žena nam otkriva teške dane koje je prošla.

– Iako tek nekoliko tjedana trudna, za mene je to bilo moje dijete. Ne nakupina stanica, dijete. I da, osjećala sam se da ubijam to dijete odlukom da ne dopustim razvoj ploda, da prekinem trudnoću. Ali to je odluka iza koje stojim, to je odluka kojom sam u tom trenutku i u situaciji u kojoj sam bila štitila svoje već rođeno dijete – rekla je anonimno još jedna sugovornica.

‘Proživljavala sam 18 sati teške muke’

Portal Hrabre sestre prenio je pak nevjerojatnu priču o teškoj odluci žene koja je odlučila pobaciti bolesno dijete.

Naime, žena je zatrudnjela po drugi put u 36. godini, nakon prve uredne, školski odrađene trudnoće i istog takvog porođaja. Međutim, kako je imala sestru koja se rodila s teškom srčanom manom i ubrzo preminula, bila je posebno oprezna kod pretraga koje rano otkrivaju moguće bolesti kod ploda i sve ih je detaljno odradila.

– Nakon vađenja krvi stigli su rezultati na ove najčešće kromosomske anomalije (trisomija 13., 18. i 21. kromosoma), koji su pokazali da je rizik za trisomije u sva tri slučaja (Down, Edwards i Patau) manji od graničnog, dok je kod biokemijskog testa bio nešto veći. Sam nalaz nije bio dovoljna osnova za amniocentezu na koju sam u tom trenutku ipak željela ići pod svaku cijenu. Ove nalaze vidio je tad na moje inzistiranje i privatni ginekolog, koji je izvrstan dijagnostičar s najkvalitetnijom medicinskom opremom. Njemu ovaj nalaz nije bio za amniocentezu. Ja kao da sam predosjećala nešto loše. Onda je on na svojem aparatu napravio UZV. Njegov nalaz me potpuno potresao. Uočio je pijelektaziju bubrega, još neke nepravilnosti u radu koje je trebalo operirati odmah po rođenju djeteta, potom je nastavio s nabrajanjem… Beba ima i kompleksnu srčanu manu. Uputio me odmah kod subspecijalista iz pedijatrijske kardiologije da on da svoje mišljenje. On je sve potvrdio, nabrojio nepravilnosti skoro karticu A4 te u dahu pobrojio koliko operacija nas čeka odmah po rođenju djeteta u Linzu i ne znam gdje sve ne. Bila sam potpuno zatečena – prepričava žena. Ona i suprug odlučili su da ne žele zadržati dijete.

– Nazvala sam privatnoga ginekologa, rekla sam mu da smo odlučili da prekidamo trudnoću, a on mene pita: ‘Što je doktor napisao na kraju? Piše li da je operabilno?’. Rekoh: ‘Zašto je bitno? I da, napisao je da je operabilno!’ I dodajem odmah: ‘Ali rekao je da su izgledi gotovo nikakvi i da takvih operacija treba nekoliko’. ‘Ali piše da je operabilno’, prekida me on s druge strane telefona. I tu je kraj. Ako stoji na njegovu mišljenju da je operabilno, ne možete vi odlučiti prema važećem hrvatskom zakonu o pobačaju (koji je star kao i ja i prema kojem u tom tjednu možete odlučiti o pobačaju u slučaju da je kromosomska greška, da ste silovani ili da je život majke životno ugrožen). Operabilno je i vjerujem da njemu kao kirurgu to čini veliki izazov i eksperiment. Ali pravo je pitanje, bi li to odlučio i poželio i svojoj kćeri da je u mojoj koži? To je moje pitanje – kaže žena. Dodaje da joj se tad srušio svijet.

– Mogla sam odabrati da odem u Ljubljanu i tamo platim sve jer su tamo zakoni fleksibilniji ili sam mogla napraviti hitno amniocentezu i moliti Boga, pazite sad, da se potvrdi kromosomska greška jer tad mogu, uz odobrenje Etičkog povjerenstva, prekinuti trudnoću u hrvatskoj bolnici. No ne u bilo kojoj, jer u mnogima imamo još i problem priziva savjesti – priča žena.

I tako priča ide dalje. Napravila je amniocentezu i dobila nalaze za sedam dana. Potvrđuje se Patau sindrom – trisomija 13. kromosoma.

– Etičko povjerenstvo u bolnici odobrilo je inducirani porođaj ili pobačaj, kako god to zvali. Bila sam trudna 19 i pol tjedana. Meni se to definitivno zvalo porođajem, jer je uslijedilo 18 sati muke, bolova, svega što nosi pravi porođaj, samo uz veliku razliku – ovaj nije imao sretan ishod. Već sam znala koliko boli, da se uvijek može zakomplicirati, ali ovaj put znala sam da se nemam kome veseliti na kraju svega, jer sam znala ishod. Nisam znala kako će zapravo sve izgledati jer sam se očito štedjela i dan po dan radila te korake do konačnog kraja. Dijete je mrtvorođeno. Znala sam da ne želim nikakav dramatičan rastanak u času kad dođe taj kraj. Napokon, nisam imala ni fizički ni psihički snage još i za takvo nešto. Jednostavno, ta je priča bila izrežirana u mojoj glavi već nekoliko dana prije – završava žena svoju traumatičnu priču.

Zbog svih ovih priča žene se često odlučuju na odlazak na pobačaj u Sloveniju.

U Sloveniju odlaze i žene čija je trudnoća posljedica silovanja, a u Hrvatskoj im je odbijen prekid trudnoće na koji imaju pravo po zakonu. Nevjerojatno, ali žrtve silovanja u Hrvatskoj moraju same platiti pobačaj.

Slovenska radiotelevizija napravila je prilog o ovoj temi naslova “Pravo na izbor”, u kojem, osim aktualnih statističkih podataka, donose i potresna svjedočanstva žena koje su bile primorane trudnoću prekinuti u Sloveniji.

– Krvarila sam od prvog dana trudnoće. Liječnik je jedva mogao detektirati puls fetusa. Preventivno sam otišla na pobačaj, ali mi ga liječnici u Hrvatskoj nisu htjeli napraviti. Njihov odnos je bio ponižavajući, zbog njih sam se osjećala očajno. Zato sam otišla u Sloveniju – kaže neimenovana žena koja je abortus obavila u susjednoj nam zemlji piše 24Sata.

Prethodni članakVozači, koji su ovo saobraćajni znakovi?
Sljedeći članakPreko reforme Izbornog zakona do “trećeg entiteta”