Erdoganovi amaneti i planovi: Dodik je ekonomski i politički partner, a Izetbegović saradnik za svadbe i dženaze

Ukoliko je tačno ono što svojevremeno izreče predsjednik Turske Tajip Erdogan, da mu je Alija Izetbegović „ostavio Bosnu u amanet“, onda je mnogo nepodudarnosti između proklamovanog i praktičnog ponašanja Turske spram tog „amaneta“, piše Žurnal.

Dok su Erdoganu „puna usta Bosne“, on Bakira Izetbegovića, nasljednika Alijinog na SDA prijestolju, tretira tek kao posebnog gosta za „svadbe i dženaze“. Za ozbiljnije političke razgovore i ekonomske poteze više mu je, po svemu sudeći, bliži lider SNSD-a Milorad Dodik.

U nevjerici su politički naivci gledali scenu nedavnog susreta člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i ministra vanjskih poslova Turske Mevluta Cavusoglua. Bio je to srdačan, skoro bratski zagrljaj dva političara.

Ne treba zaboraviti da Dodik i turski partneri dijele nekoliko sličnih stavova. Obje strane imaju problem sa zvaničnim priznanjem srebreničkog genocida, protive se sankcijama Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, a zajednički im je i interes za razvoj biznisa u Srbiji.

Dodik naravno ne dijeli zagrljaje besplatno. Nakon što je u martu izdejstvovao uvoz vještačkog đubriva iz Turske, kako bi u izbornoj godini izbjegao kolaps poljoprivrede kao značajnog resursa u Republici Srpskoj, sada je djelovanje usmjerio da od Turske „iskamči“ koliko-toliko novca za finansiranje izgradnje autoputa Beograd-Sarajevo. Njemu bliske građevinske firme odavno su spremne.

Da ne bude zabune, ne brine Dodika realizacija cijele trase, nego one od Rače, preko Bijeljine i Brčkog, gdje bi mu preostala samo dionica do Doboja što bi značilo kompletnu poveznicu Banjaluke i Beograda autoputom. Onaj dio do Sarajeva, Dodik će u amanet ostaviti Bakiru.

Odmah nakon Dodikovog susreta u Turskoj, SNSD-ov ministar prometa i komunikacija BiH Vojin Mitrović sazvao je sastanak sa direktorima entiteskih autocesta/autoputeva kako bi riješili sprono pitanje trase nadomak Brčkog. Očito i sada vrijedi ono što je iz Tuske obećano prije pet godina, prvo projekat pa onda moguće i novac.

Nije Dodik u Istambul došao samo zbog autoputa. Njegovu ideju o organizovanju trilateralnog sastanka na kojem bi učestvovali predsjednici Turske, Hrvatske i Srbije, te kako reče Dodik „trojica predstavnika srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda iz BiH“ turski je ministar vanjskih poslova zdušno prihvatio. Odmah potom je posjetio Zagreb i Sarajevo kako bi ideju „pogurao“.

Mnogo šta Dodiku možete spočitati, ali da je politički naivan, to ne. Uvlačenjem „dvije trojke“ u rješavanje političke krize u BiH pokušava neutralisati angažman i SAD-a i Evropske unije, znajući pri tome da mu odnos snaga u takvom sastavu „pregovarača“ donosi prednost.

Srbija i Hrvatska, poznato je, odavno sa Rusijom u pozadini destabiliziraju situaciju u BiH, a Turska je na strani naše države samo za one koji vjeruju tamošnjim parolama o „braći iz Bosne“.

Prošlo je očito vrijeme kada je Erdogan poručivao kako „ako itko dirne Bošnjake imao bi protiv sebe sto milijuna Turaka“, a Dodik na to odgovarao kako je Turska „značajan remetilački faktor u BiH“.

Erdogan od Bošnjaka u BiH očekuje da se vazalski postave, poput Bakira Izetbegovića koji je zanemarivši državničku obavezu promovirao ličnu odanost liku i djelu Recepa Tayyipa Erdogana, kojeg naziva „naš predsjednik“, dok taj isti predsjednik samo slijedi smjernice koje je bivši turski premijer Ahmet Davutoglu zacrtao u knjizi “Strateška dubina”, svojevrsnog plana ponovnog ovladavanje Turske Balkanom.

Uvjereni u neizvodivost tog plana i Dodik i Vučić se Turskoj ulaguju iz konkretnih, čitaj finansijskih razloga, Izetbegović to pak iskazuje na drugi način.

Pristaje na presiju o zabrani rada ovdašnjih obrazovnih institucija koje finansira zaklada Fethullaha Gulena, Erdoganovog glavnog političkog neprijatelja te diskreditaciju nastavnika i učenika tih škola, kao i na oduzimanje titule počasnog građanina Sarajeva nobelovcu Orhanu Pamuku, čiji je krimen istovjetan – nije Erdoganov poklonik. Svečano se obilježava godišnjica vojnog udara u Turskoj, daje podrška vojnoj akcije turske vojske protiv Kurda.

Izdejstvovano je uvođenje turskog jezika u obrazovni sistem, inkorpoirano je u ovdašnje običaje i obilježavanje 23. aprila kao Međunarodnog dana djeteta, što je u suštini praznik Republike Turske. Za razliku od prethodnih godina ove je obilježen nešto skromnije, tek u OŠ „Ćamil Sijarić“ u zeničkom naselju Nemila. U školskom časopisu primjetna je fotografija koja ilustruje kako učenici doživljavaju kulturnu baštinu BiH – „kahva“ sa fesovima na glavama, dok djevojčice sjede na jednoj a dječaci na drugoj strani stola.

Erdogan može biti zadovoljan, a i Dodik može još jače zagrliti Cavusoglua. Za dionicu autoputa od Tuzle do Sarajeva, obećanu od „braće“ iz Turske, niko ne pita…