HAKALA PRVI PUT O ZABRANJENOJ LJUBAVI ZBOG KOJE OTAC NIJE HTIO DA PRIČA S NJIM: “Ja sam prvi u kraju koji je oženio drugu vjeru”

Zenica će 26. decembra biti domaćin velikog koncerta jednog od najvoljenijih zeničkih pjevača – Nihada Fetića Hakale. Publika koja je godinama uz njegove pjesme, emociju i prepoznatljivi scenski nastup, s nestrpljenjem iščekuje večer u kojoj će, kako kaže, “pjevati iz duše, za svoj grad i svoje ljude”.

Uoči koncerta razgovarali smo s Hakalom, ne samo o muzici, pripremama i svemu što publici sprema za ovaj decembarski spektakl, nego i o najljepšoj priči njegovog života – upoznavanju supruge. Uz osmijeh nam je otkrio anegdote iz vremena kada su se prvi put sreli, neočekivane prepreke koje su ih pratile, ali i kako je jedna kafana, jedna pjesma i jedan pogled presudio da počne ljubavna priča koja traje i danas.

Nismo se sreli ni u džamiji, ni u crkvi, kako bi čovjek možda očekivao — nego u kafani. Eto tako, sasvim obično, ljudski, tamo gdje se ljudi smiju, pjevaju i nekad kažu koju budalaštinu.

U to vrijeme svirao sam u Zenici, imao nastupe po gradskim baštama. Ona bi ponekad došla s društvom, a sudbina je htjela da momak njezine sestre ide sa mnom u školu. Tako se i pojavila prvi put – sa sestrom i sadašnjim Bađom. Malo se popilo, pričalo o svemu i ničemu, onako mladalački. Nisam ni slutio da će taj susret promijeniti moj život.

Ona je bila bosanska katolkinja, a ja musliman. U to vrijeme to nije bilo jednostavno. Na našem kraju do tada niko nije ženio drugu vjeru. Bili su protiv moji, bili su protiv njeni. Sestre su je nagovarale da prekine, čak su joj i zabranjivale da dolazi na moje nastupe. A ona — uredna djevojka, u deset mora kući. Ja pjevam od sedam, a ona sjedi, sluša…

Ali između nas se nešto rodilo, neplanirano, nenametljivo. Oboje smo imali svoje živote, prošle veze, ozbiljne planove s drugim ljudima. Ali srce ne zna za planove. Jedne noći, nakon što je opet morala žuriti kući, rekoh joj: “Hajde, dosta više skrivanja. Ako ćemo, idemo zajedno pa kako bude. Nek’ govore ko šta hoće.“

I tako je i bilo. Prešli smo preko straha, preko tuđih riječi i pogleda. Došao je red da kažemo roditeljima. Moj babo je bio ljut – toliko da je prelazio na drugu stranu kad me vidi. Mama je bila mehka, ona je prva otvorila vrata. A onda je i babo popustio, polako, kako to očevi znaju.

Jednom je došao pred kuću, ljut kao ris, traži sjekiru i viče. A ja guram ženu da ona izađe prva – „Tebi neće ništa, meni prijeti.“ Kad ga je vidjela, zagrli ga i kaže: „Kako si, babo?“ Danas je voli kao svoje.

Kad su došla djeca, ni oko imena nisam odlučivao – prvo ime dala moja mama, drugo punica, treće naše kćeri…”

Cijeli intervju pogledajte na videu ispod.