Izostanak vjerodostojnih komisija za istinu ostavlja broj ubijene djece za debatiranje

Različite interpretacije nedavne prošlosti i ratnih zločina, te neusklađeni podaci o broju žrtava poput ubijene djece Sarajeva tokom rata rezultat su nepostojanja institucionalnog suočavanja sa prošlošću, zvaničnih izvještaja i baza podataka i komisije za istinu i pomirenje, što dodatno usporava proces tranzicijske pravde i izaziva negativne reakcije građana Bosne i Hercegovine, piše BIRN.

Tekst socijalnog psihologa Srđana Puhala na portalu Analiziraj.ba u kome traži dokaze da je u Sarajevu tokom opsade ubijeno 1.601 dijete ili da se u suprotnom prestane koristiti taj broj izazvao je početkom maja ove godine burne reakcije javnosti od kojih su neke dovele do prijetećih poruka ali je i vratio pitanje nepostojanja institucionalnog suočavanja sa prošlošću i komisije za istinu i pomirenje u Bosni i Hercegovini, koje bi utvrdile tačan popis žrtava imenom i prezimenom i činjenice za različite događaje.

Takve su komisije bile predviđene Strategijom za tranzicijsku pravdu, ali ovaj dokument četvrtinu vijeka od okončanja rata u BiH nikada nije usvojen. Dokument kojeg je prije deset godina izradila grupa stručnjaka za Vijeće ministara ciljao je stvoriti prihvatljivu platformu za aktivnosti kojim će se ispraviti nepravde i zaliječiti traume koje su nastale u ratu te vratiti povjerenje u institucije, kao i spriječiti ponovno kršenje ljudskih prava i činjenje zločina, te voditi ka pomirenju.

Na državnom nivou u BiH do toga nije došlo, pa su brojni događaji iz rata podložni propitivanjima ili o njima postoji niz različitih podataka.

Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske, smatra da je glavni problem što pokušaji osnivanja državne komisije za istinu i pomirenje nisu imali podršku vlasti.

“Svi dosadašnji pokušaji bilo domaćih aktera, bilo međunarodnih organizacija i institucija su zapravo bili osuđeni na propast, jer jednostavno i očigledno da u BiH i onima koji su vladali ovih 27 godina nikakva istina i nikakvo pomirenje nije odgovaralo”, kaže Todorović, dodavši da je to jedno od glavnih oružja u rukama vlasti – kontrolisanje istine, međuetničkog, međureligijskog nepovjerenja, mržnje i strahova.

Anna Myriam Roccatello, ekspertica iz Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu (ICTJ), navodi da su komisije za istinu i pomirenje jedan od glavnih alata kojima se u osnovi ostvaruje pravo na istinu.

Država bi trebala zakonom uspostaviti komisiju za istinu i pomirenje, kaže ona, te obezbijediti resurse i saradnju, biti odgovorna i bez uplitanja u njen nezavisan rad, obezbjeđujući joj potrebna sredstva. Osim toga, dodaje da je u BiH glavna kočnica poricanje prošlosti.

“Smatram da bi zasigurno pomogla vježba traženja ili kazivanja istine, koja je institucionalno odobrena, a koja je zaista napravljena kao prioritetna politika države”, poručuje Myriam Roccatello.

Iako su u BiH osnivane komisije na nekoliko nivoa, neke nisu započele sa radom, dok su druge sačinjavale izvještaje koje su u suprotnosti sa sudski utvrđenim činjenicama te su zbog toga nailazile na neodobravanje i kritike javnosti. Pokušaj osnivanja nevladine regionalne komisije u BiH je također naišao na razne prepreke.

Ranijih godina u BiH su osnivane komisije – za Sarajevo, Srebrenicu i Bijeljinu.

Dosadašnje komisije neuspješne

Vijeće ministara je Odlukom iz 2006. godine formiralo Državnu komisiju za ispitivanje istine o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu od 1992. do 1995. godine. Ali ona nikada nije napravila izvještaj uprkos trošenju oko 230.000 maraka.

Zadatak komisije je bio da na transparentan način utvrdi, između ostalog, masovna i pojedinačna ubistva sa mjestima posmrtnih ostataka žrtava, masovna i pojedinačna zatočenja, silovanja i seksualna zlostavljanja, te slučajeve deportacije, protjerivanja i nestanka ljudi.

Kako se navodi na stranici Parlamentarne skupštine BiH, Komisija Vijeću ministara nikada nije dostavila izvještaj, niti obavila nijednu obavezu po mandatu.

Godinu kasnije osnovana je i Komisija za istinu i pomirenje Skupštine opštine Bijeljina. Duško Tomić, sarajevski advokat, predsjednik je i danas ovog tijela koji tvrdi da je Skupštini slat izvještaj, ali da on nikada nije došao na dnevni red.

Tri komisije u Republici Srpskoj uspjele su napraviti izvještaje ali one u konačnici nisu ispunile ciljeve tranzicione pravde zbog kojih bi trebalo da su formirane.

Vlada Republike Srpske je 2019. godine osnovala Komisiju za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. i Nezavisnu međunarodnu komisiju za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji od 1992. do 1995. godine, koje su sačinile izvještaje nasuprot sudski utvrđenim činjenicama. Žrtve su izvještaje ovih Komisija ocijenile kao novu uvredu i negiranje zločina. Brojke o ubijenima u genocidu nisu se slagale sa sudski utvrđenim činjenicama zbog čega su stručnjaci optužili međunarodne članove komisije da relativiziraju genocid u Srebrenici.

Formiranju ove komisije je prethodila odluka Narodne skupštine Republike Srpske, kojom se odbacuje Izvještaj Vlade iz 2004. godine o dešavanjima u Srebrenici, u kojem se “nedvosmisleno pokazuje da su u području Srebrenice u julu 1995. godine učinjeni zločini velikog obima grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava”, kao i da je “RS iskazala odlučnost da se suoči s istinom o događajima iz proteklog tragičnog sukoba”.

Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992.–1995. godina, mišljenja je da bi se u slučaju utvrđivanja istine došlo do mnogih podataka koji još nikad nisu bili u javnosti, niti su utvrđeni.

U nekim slučajevima u svijetu komisije za istinu su došle do takvih podataka da su izazvale veliko iznenađenje u javnosti. Prema Vodiču za tranzicijsku pravdu u BiH UNDP-a, takva se situacija dogodila u Peruu, gdje je Komisija za istinu i pomirenje utvrdila da se tokom sukoba između vladinih snaga i gerilaca dogodilo mnogo više zločina, te da je broj žrtava dvostruko veći nego što se pretpostavljalo prije početka njenog rada.

Za Grabovicu bi osnivanje ovakve komisije u BiH imalo veliki značaj, ali vjeruje da politika koči njihovo osnivanje.

“Jer sam siguran da u vladajućim strukturama ima veliki broj onih koji su odgovorni za mnoge zločine tokom 90-ih godina”, tvrdi Grabovica, te dodaje da takva komisija ne može raditi bez podrške institucija.

Prema Vodiču za tranzicijsku pravdu u BiH, publikaciji Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP), da bi zvanična istina bila prihvaćena potrebno je da se ispune neki od prethodnih zahtjeva, kao što je nezavisnost, transparentnost, da je osnovana komisija, da je definisan njen mandat i izabrani članovi putem konsultacija i slično.

Vlada Kantona Sarajevo do trenutka objave teksta nije odgovorila na upit da li ovo tijelo ima u planu pokretanje inicijative za osnivanje komisije koja bi utvrdila tačan broj ubijene djece tokom proteklog rata.

Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva se godinama unazad bavi popisom žrtava, tipovima zločina nad građanima, ali i evidencijom nastradale djece tokom rata ne kroz brojke, kako navodi Mirsad Tokača, već putem vraćanja identiteta žrtvama.

“Brojevi su važni samo ako iza njih stoji identitet žrtve i svi detalji vezani za okolnosti smrti. Po tom istraživanju koje se odnosilo na deset [sarajevskih] gradskih općina, mi smo registrovali od nula do 18 godina starosti 711 maloljetnika. Od tog broja 614 su bili civili, a 97 su bili maloljetne osobe koje su smrtno stradale u raznim vojnim formacijama”, objasnio je Tokača, dodavši da je njihova želja bila da žrtve imaju svoj dosje, okolnosti smrti, datum rođenja i druge.

Za druge organizacije tvrdi da su se vodile etničkim osnovama, te da je IDC jedini koji se kao nezavisna organizacija bavi cijelom BiH.

“Naš pokušaj je bio upravo da prevaziđemo takav pristup i da tretiramo državu BiH u cjelini, da popišemo sve građane BiH bez obzira na njihovu etničku ili bilo koju drugu afilijaciju, vjersko ubjeđenje, političko ubjeđenje i tako dalje. Dakle da činjenice ponudimo javnosti i da onda javnost može da prosuđuje”, kaže Tokača.

On smatra da BiH uopšte nisu potrebne komisije, nego profesionalne institucije koje su trenutnim sistemom onemogućene, a koje će se dugoročno baviti problemom rata i ratnih zločina.

“Dugoročno organizovane institucije koje će se sistematično, stručno, po strogoj metodologiji baviti tim problemom i nuditi činjenice. Sve su komisije ad hoc tijela i ako analizirate historijat postojanja komisija širom svijeta, njihovi rezultati nisu gotovo nikakvi”, smatra Tokača.

Neuspjele regionalne inicijative

U zemljama regiona je postojao pokušaj institunacionalizacije Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o žrtvama ratnih zločina (REKOM), koji je, uprkos podršci javnosti u BiH sa 200.000 potpisa građana na peticiji, naišao na političke prepreke. Prvobitna ideja ovog procesa je bila formiranje zvanične regionalne komisije koja će da utvrdi činjenice o svim ratnim zločinima u ratovima 90-ih godina, poimenično popiše sve žrtve koje su izgubile život ili nestale, sačini evidenciju zatočeničkih objekata i da o tome objavi izvještaj.

Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo (FHP) i koordinatorica Koalicije za REKOM, kazala je da je u “BiH politička podrška bila igra sa civilnim društvom, što se pokazalo 2019. godine, kada su bošnjački i hrvatski član Predsjedništva jasno pokazali da popis žrtava nije njihov prioritet, pozivajući se na ‘istinu’, da se ‘žrtve znaju’, i da postoji opasnost od ponovnog rata”. Kako je dodala, odbijanje Republike Srpske od početka je bilo jasno jer su smatrali da je regionalni pristup usmjeren protiv Srba te da su potom pojačali svoj negativni stav neprihvatanjem pomirenja koje polazi od sudskih činjenica.

Myriam Roccatello kaže da nikada nije postojala politička volja za uspostavljanje REKOM inicijative, u koju su trebale biti uključene sve zemlje bivše Jugoslavije te dodaje da se međunarodna zajednica najviše fokusirala na krivično gonjenje odgovornih. Grabovica, koji se uključio u rad REKOM-a kao predstavnik udruženja, tvrdi da pojedini članovi nisu bili u interesu istine i žrtava.

“Kada je bila prije možda pet-šest godina skupština u Beogradu, kada se trebao usvojiti statut koji bi trebao biti zvanični dokument rada REKOM-a, ja sam primijetio da se tu organizovala jedna većina i ja sam demonstrativno napustio tu skupštinu i rekao da je definitivno REKOM sahranjen”, prisjetio se Grabovica.

Za Tokaču komisija za istinu i pomirenje ne mogu biti jedno. On dodaje da je nemoguće govoriti o pomirenju u zemlji u kojoj se desio genocid, te stoga nije ni usvojena Strategija za tranzicijsku pravdu.

“Sam tekst te strategije je bio sporan, sam narativ te strategije pokušava stvari izjednačiti. Slično se desilo i sa REKOM-om – potrošeni su milioni eura na taj proces i na kraju ništa se nije desilo, ništa nije urađeno”, kaže Tokača.

Edin Ramulić bio je u Ekspertskoj radnoj grupi za izradu Nacrta strategija za tranzicijsku pravdu ali priznaje da bi ona teško dovela do uspostave mehanizama koji bi osigurali vjerodostojne popise žrtava. On objašnjava da su prilikom izrade Nacrta predvidjeli te mehanizme, pritom ne razrađujući njihovu formu.

“Nacrt državne strategije na kojem smo predano radili uz najsveobuhvatniji proces konsultacija za bilo koju državnu strategiju završio je u fiokama ministarstava. Akcioni plan je zastario jer se odnosio na period 2012.–2016. godina”, kaže Ramulić, dodavši da je većina predloženih mjera i rješenja još uvijek aktuelna te da je strategija dobra osnova vladama za svako buduće bavljenje saniranjem posljedica rata.

Uprkos količini i intenzitetu reakcija koje je izazvao tekst Puhala, navođenju različitih izvora informacija, on tvrdi da do danas nije dobio izvještaj sa metodologijom kojoj bi vjerovao.

“Ni u jednom svom tekstu nisam tvrdio da je broj netačan, već da nije potkrijepljen činjenicama”, naveo je Puhalo u tekstu o reakcijama na svoj originalni tekst.

Analiza je rezultat saradnje forumZFD u Bosni i Hercegovini sa BIRN-om BiH