“Kada sam vidjela sina, pala sam u nesvijest”: Potresna ispovijest Mahire Hajdarpašić nakon napada na 15-godišnjeg Imrana

Javnosti se emotivnom porukom obratila Mahira Hajdarpašić nakon što je njen petnaestogodišnji sin Imran prije nekoliko dana napadnut u Sarajevu, piše 072info.

Prema njenim navodima, Imran je tog dana sa svojim prijateljem krenuo u grad, ne sluteći da će običan izlazak prerasti u dramatične trenutke koji će zauvijek ostati urezani u sjećanju njegove porodice.

Kako je navela, u tramvaju je grupa mladića počela uznemiravati Imranovog prijatelja zbog pretpostavke da navija za suparnički fudbalski klub, iako dječaci nisu imali nikakva navijačka obilježja niti su tražili bilo kakav sukob. Jedna žena koja se zatekla u tramvaju pokušala je, tvrdi Mahira, spriječiti dalju eskalaciju situacije.

Nakon izlaska iz tramvaja, dvojica dječaka su se udaljila pokušavajući izbjeći probleme, ali ih je grupa mladića sustigla. Prema riječima majke, Imran je ostao uz svog prijatelja jer nije želio da ga ostavi samog u situaciji za koju je smatrao da je opasna.

U nastavku događaja, kako navodi Hajdarpašić, Imran je zadobio više udaraca u predjelu glave, nakon čega su u pomoć pritekli građani iz obližnjih ugostiteljskih objekata, dok su se napadači udaljili s mjesta događaja.

Hitna pomoć i policija brzo su stigli na mjesto događaja, a dječak je prevezen na liječenje gdje su obavljeni potrebni pregledi i dijagnostika. Prema riječima njegove majke, ljekari nisu utvrdili unutrašnje krvarenje niti prijelome, a povreda glave je medicinski zbrinuta.

Mahira Hajdarpašić u svojoj objavi posebno je istakla zahvalnost građanima koji su pomogli njenom sinu, ekipi Hitne pomoći, medicinskom osoblju i policijskim službenicima koji su postupali po prijavi.

Istovremeno je naglasila da njena porodica očekuje da svi odgovorni za napad budu identificirani i procesuirani, poručivši da nijedno dijete ne bi smjelo strahovati za svoju sigurnost na ulicama svog grada.

Uprkos svemu što se dogodilo, istakla je da je ponosna na svog sina jer, kako navodi, nije želio ostaviti prijatelja samog u teškom trenutku.

Dječak se trenutno nalazi kod kuće i oporavlja se od zadobijenih povreda.

Tekst Mahire Hajdarpašić prenosimo u cijelosti:

Mnogi ste me pitali šta se tačno dogodilo. Iskreno, tek sada imam snage da napišem nekoliko rečenica. Još uvijek nisam dobro. Još uvijek svaki put kada zatvorim oči vidim svog sina onako kako sam ga zatekla.

Moj Imran je tog dana krenuo u grad sa svojim drugom. Dijete je bilo sasvim normalno obučeno. Njegov drug je imao Gazelle patike koje neko može povezati s navijanjem za jedan klub. Nisu išli na utakmicu, nisu imali nikakva navijačka obilježja niti su tražili bilo kakav problem.

U tramvaj je ušla grupa mladića koja predsavila kao navijci Želje koja je počela maltretirati njegovog druga samo zato sto su mislili da on navija za Sarajevo.Jedna hrabra gospođa je primijetila šta se dešava i pokušala ih je verbalno zaustaviti.

Na stanici otoci izgurali su njegovog druga iz tramvaja. Imran je bez razmišljanja izašao za njim jer je strahovao za život svog druga. Mogao je ostati u tramvaju i gledati sa strane. Mogao je misliti samo na sebe. Ali nije. Nije mogao ostaviti svog prijatelja samog.

Poceli  su ih naguravati, i tjerati da pjevaju pjesme od Sarajeva iako je Imranov drug pokazivao na mobitelu da je navijac Želje .To im nije bio dovoljno i nastavili su da ih maltretiraju,nakon čega su Imran i njegov drug počeli bježati prema Merkuru putu prema Cengic Vili.Međutim, sustigli su ih.
Poceli su da samaraju druga mu i njega su pustili jer se vjerovatno prepao al Imran se nije dao.

Imran se branio koliko je mogao. Kada su vidjeli da ga ne mogu savladati, njih petorica su ga napala palicama i zadala mu više udaraca u glavu. Ima samo 15 godina.

Neću objavljivati fotografije njegovih povreda, iako ih imam. Te slike će ostati kod nas. Dovoljno je da ih mi nosimo u svojim srcima.

Kada više nije mogao pružati otpor, rukama je štitio glavu dok su ga nastavili udarati. U tom trenutku iz obližnjih kafića istrčali  su ljudi i tek kad su vidjeli da Imran krvari pritekli u pomoc a napadaci su se razbježali.

Imranu su odmah stavili led i gazu na ranu iz koje je krv obilno tekla te su pozvali Hitnu pomoć, policiju i nas.

Mi smo sa Ilidže došli brzinom svjetlosti. Kada sam dotrčala do svog sina, sjedio je ispred kafića na stolici i rukom držao glavu. Kada je sklonio ruku, u tom trenutku mi se učinilo da mu je glava pukla napola. Od tog prizora sam pala u nesvijest.

Kada sam došla sebi, samo sam molila Allaha da mi sačuva dijete.

Hitna pomoć je stigla veoma brzo. Imrana su odmah preuzeli i zajedno smo krenuli prema Koševu. Saladin je ostao na mjestu događaja s policijom kako bi dao izjavu i ispričao sve što se dogodilo, jer su u međuvremenu stigle dvije policijske patrole.

Dok smo se Imran i ja vozili prema bolnici, meni su se u glavi vrtjele samo najgore moguće misli. Svaka sekunda trajala je kao vječnost.

U isto vrijeme, Saladin je ostao na licu mjesta i odmah počeo kontaktirati sve ljude koje poznaje kako bi pomogli da se što prije dođe do odgovornih za ovaj napad. U vrlo kratkom vremenu digla se velika uzbuna. Ljudi su se sami javljali, nudili informacije, pomoć i podršku. U tim trenucima osjetili smo koliko dobrih ljudi imamo oko sebe i koliko niko nije ostao ravnodušan na ono što se dogodilo našem djetetu.

Na Koševu su odmah urađeni svi potrebni pregledi i snimanja.

Hvala Allahu, nije bilo unutrašnjeg krvarenja niti prijeloma. Rana na glavi je očišćena, dobio je anesteziju i ušivena mu je glava. Nakon toga ostali smo još nekoliko sati na posmatranju. Meni su morali dati terapiju za smirenje jer nisam mogla doći sebi.

Već narednog jutra ponovo smo otišli u policiju dati izjave, a zatim i na kontrolni pregled. Danas je Imran kod kuće. Hvala Allahu, dobro je i oporavlja se.

Koliko god sam kao majka premrla od straha i koliko god sam svjesna šta se sve moglo dogoditi, ne mogu opisati koliko sam ponosna na svog sina.

Ponosna sam na način na koji je reagovao. Ponosna sam na njegov karakter. Ponosna sam što nije ostavio svog druga samog kada je mislio da mu je život ugrožen. Takve stvari se ne uče u jednom danu. To govori kakav je čovjek, iako ima samo 15 godina.

Policajac nam je rekao da ne može vjerovati kakvu je hrabrost, prisebnost i karakter pokazao jedan petnaestogodišnji dječak. Mnogi misle da je stariji zbog njegove visine, pa ostanu iznenađeni kada čuju koliko zapravo ima godina.

Moj Gazija. Mamin ponos.

Od srca hvala hrabroj gospođi koja je pokušala spriječiti napad,  ljudima koji su pruzili pomoc,ekipi iz  Hitne pomoći, ljekarima i policijskim službenicima koji su profesionalno radili svoj posao.

Nećemo odustati. Učinit ćemo sve što je u našoj moći, zajedno s nadležnim institucijama, da se pronađu svi koji su učestvovali u ovom napadu i da odgovaraju za ono što su uradili. To dugujemo našem djetetu, ali i svakom drugom djetetu koje sutra treba bez straha izaći iz svoje kuće.

Budite sigurni da cemo ih ako Allah da naci
Ne samo njih i njihove roditelje
Makar mi to zadnje bilo sto cu uraditi

I za kraj, jedno veliko hvala svima vama. Hvala na hiljadama poruka, poziva, dova i riječi podrške. Čitam svaku poruku i pokušavam odgovoriti koliko mogu, ali iskreno… još uvijek nisam dobro. Ako nekome nisam odgovorila, nemojte mi zamjeriti. Vaša podrška nam znači više nego što riječima mogu opisati.

Molim Allaha da sačuva svako dijete od ovakvog zla, da našem Imranu podari potpuni oporavak i da odgovorni budu izvedeni pred lice pravde.