Screenshot 1 105
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Izdvojeno / Vijesti

Priča o ratu ili nekom općem sukobu u regiji je tema koja se svakih nekoliko godina tempira i okupira pažnju javnosti. Najizraženija je, naravno, u Bosni i Hercegovini, gdje su i nadublje rane, ali i strahovi.

I upravo u tim strahovima možda treba tražiti poentu političkih prijetnji, spinova ili jalovih najava nekih političkih mrtvaca. Tema otcjepljenja entiteta Republika Srpska od Bosne i Hercegovine je stara onoliko koliko su na vlasti Milorad Dodik i njegov SNSD, a to je od 2006. godine. Periodično, kao u valovima, ta priča se nametala i slali su se odgovori o iluzornosti takvih najava te patriotskih poruka o jedinoj mogućoj opciji, a to je opstojnost BiH.

Plasiranje nezvaničnog “non papera” iz Slovenije, u kojem se navodi i opcija raspada BiH, odnosno otcjepljenja RS-a, iznova je probudilo duhove koji zagovaraju takve ideje te je ta priča preko noći postala top tema u regiji. Iako rezolutno odbacuje sam pojam bilo kakvog rata i u fokus stavlja isključivo temu tzv. “mirnog razlaza“, kako bi sebe prikazao mirotvorcem u potrazi za rješenjima, Milorad Dodik je uspio isprovocirati to da tema rata popuni javni prostor. Što od onih koji ga stihijski prizivaju, što od onih koji ga odbacuju kroz komentare o najgorem scenariju.

U tom kontekstu treba posmatrati i uporno ispitivanje voditelja na Face televiziji, koji je u maratonskom intervjuu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića nekoliko puta pitao hoće li biti rata? Time je želio aludirati na to da su valjda svi ključevi kod Vučića i da će on o svemu odlučiti, kao nekakav garant mira. A Srbiji itekako godi priča da je garant i mira i Dejtona, iako to faktički nije.

A kako kaže stara narodna izreka: “Koga je zmija jednom ujela i guštera se plaši”. Neki su skloni reći da nikakve najave o ratu ne treba olako odbaciti, iako ih slušamo svake dvije-tri godine. I možda je to i ispravno tumačenje. Ipak, u kontekstu realne politike i odnosa snaga i na Balkanu i na globalnom planu neophodno je postaviti polazne tačke.

Šta, ako?

Ako bi došlo do sukoba, to ne bi mogao biti isključivo sukob unutar jedne države, već regionalni, možda treći balkanski rat. U tom kontekstu, kako bi se ponašao NATO čije su članice posijane i na Balkanu? Čime bi se to probosanski blok odbranio? Koja mu je realna vojna snaga? Čime bi to entitet RS krenuo u bilo kakav sukob? Zar bi Albanci mirno sjedili? Zar to ne bi značilo krah NATO saveza ako bi se i Amerika i Rusija držale po strani?

Evropska unija možda i jeste u krizi i vjerovatno se nikada nije oporavila još od Brexita, dok je sve krize iza nas, uključujući i trenutnu pandemijsku, maksimalno iskoristila desnica i svi evropski zagovornici autokratske vladavine. U tim nacionalističkim snovima desnice vjerovatno treba tražiti i autore “non papera”, ali su ideje nekih novih granica sasjekli svi. Protiv promjene granica na Balkanu, pa time i u BiH, oglasili su se i SAD i Evropska unija, i Hrvatska i Srbija pa i Slovenija, odakle je navodno i potekao famozni “non paper” koji tretira to pitanje. Rat svi odbacuju, a rat je opet nekako tu u javnom diskursu već duboko na valovima straha svih onih koji su ga itekako osjetili prije 30-ak godina.

Pozicija SAD-a

Stoga, ukoliko bi hipotetički došlo do bilo kakvog sukoba ili se sukobu dala bilo kakva šansa, to bi značilo poraz najmoćnije svjetske sile – SAD-a. To bi bio veliki vanjskopolitički poraz Amerike koja je zaustavila rat 1990-ih. To bi značilo ohrabrivanje zločina i etničkog čišćenja i u konačnici bi značilo nagradu za genocid. U takvim okolnostima bi sve značilo da živimo neki novi poredak, za koji je teško ustvrditi da je došao taj vakat.

A rješenje i putokaz svega bi trebalo potražiti u rijetkim direktnim, ali znakovitim porukama SAD-a. Takvo je i pismo državnog sekretara Antonyja Blinkena, koji na kraju pisma kaže da je ta država najbliži prijatelj ovoj zemlji. Ali isto tako poručuje da je suština raditi na manjim, ali značajnijim reformama, poput djelimične promjene Ustava, Izbornog zakona i ekonomskih reformi.

Naravno, sva tri člana Predsjedništva su pismo tumačila na svoj način i svi su zadovoljni i svi misle da upravo oni rade na tragu Blinkenovih stavova. A ukoliko bismo se kladili da trojica članova Predsjedništva uopće nisu zasjedali kako bi tumačili poruke iz pisma, vjerovatno bismo dobili opkladu. A u pismu je rečeno sve. Nema ni Dejtona 2, nema ukidanja entiteta, nema nikakvog razlaza. Potrebne su suštinske reforme koje trenutno čine okosnicu blokada. Sve ostalo su floskule na kojima epizodno plivamo, a politički očajnici hvataju slamke spasa.