Nevidljivi ruksak: Zašto je sasvim okej spustiti teret koji nitko drugi ne vidi

Svi mi kroz život hodamo s nekim ruksakom na leđima. U njemu ne nosimo sendviče i bocu vode, nego sve ono što nam se usput dogodilo – propuštene prilike, prešutne nesporazume, stres s posla, obiteljska očekivanja i one sitne, podmukle sumnje u same sebe koje se aktiviraju obično u tri ujutro.

Problem s ovim ruksakom je jednostavan: nitko drugi ga ne vidi.

Kada slomiš nogu, ljudi ti otvaraju vrata, potpisuju se na gips i govore ti da usporiš. Kada ti se „slomi“ volja, kada te preplavi tjeskoba ili kad te depresija prikuje za krevet, svijet oko tebe uglavnom nastavlja juriti istim tempom, očekujući da držiš korak. “Trgni se”, “Sve je to u tvojoj glavi”, “Pa bar imaš sve u životu” – rečenice su koje tada najčešće čujemo, a koje zapravo samo dodaju još koji kamen u onaj ionako pretežak ruksak.

Usponi, padovi i “normalni” dani

Psihičko zdravlje nije linija koja stalno ide prema gore. Ono nije ni konačno odredište na koje stigneš pa si „izliječen“ zauvijek. Ono je više nalik moru – nekad je mirno, nekad su valovi toliko visoki da misliš da ćeš se utopiti.

Ono što prečesto zaboravljamo jest da je sasvim u redu ne biti dobro.

 U redu je imati dan kada ti je najveće postignuće to što si ustao iz kreveta.

 U redu je reći “ne” planovima jer ti treba tišina.

 U redu je potražiti pomoć – bilo od prijatelja, bilo od stručnjaka.

Odlazak psihoterapeutu ili psihologu i dalje se ponegdje tiho šapuće, kao da je riječ o nekoj sramotnoj tajni. A zapravo, to je najviši oblik hrabrosti. To je trenutak kad pogledaš u svoj ruksak i kažeš: “Ovo je preteško da nosim sam/a. Treba mi pomoć da ga presložim.”

Kako početi lakše disati?

Ne moraš odmah promijeniti cijeli život iz korijena. Briga o mentalnom zdravlju počinje malim, svakodnevnim stvarima:

1. Osvijesti kako razgovaraš sa sobom. Bi li ikada svom najboljem prijatelju rekao one ružne stvari koje u trenucima neuspjeha kažeš samom sebi? Vjerojatno ne bi. Budi malo nježniji prema sebi.

2. Postavi granice. Tvoje vrijeme i tvoj mir nisu švedski stol s kojeg svatko može uzimati koliko želi.

3. Priznaj si emociju. Ako ti se plače – plači. Ako si ljut – budi ljut (na siguran način). Potisnute emocije ne nestaju; one samo čekaju u mraku da eksplodiraju u obliku panike ili kroničnog umora.

Zapamti: Nisi rođen/a da budeš robot koji samo odrađuje zadatke i savršeno funkcionira. Čovjek si. Imaš pravo na pauzu, imaš pravo na ranjivost i, najvažnije od svega, imaš pravo na to da ti vlastiti mir bude prioritet.