Schmidt je otjeran!

Bosna i Hercegovina između povlačenja međunarodne zaštite i agresivnog povratka starih nacionalnih projekata

Odlazak Christiana Schmidta nije samo personalna promjena u zgradi OHR-a. To je politički signal da Bosna i Hercegovina ulazi u novu, mnogo opasniju fazu. Fazu u kojoj međunarodna zajednica želi smanjiti vlastitu odgovornost, a domaćim akterima prepustiti sudbinu države. Problem je samo u tome što među domaćim akterima postoje oni koji BiH žele graditi — i oni koji je žele razbiti.

Piše: Akademik prof. dr. Adamir Jerković

O tome pišem godinama. Još od dolaska Schmidta 2021. godine upozoravao sam da njegova politika nije neutralna, nego duboko navijačka prema hrvatskom političkom konceptu “legitimnog predstavljanja”. Pisao sam o tome u Oslobođenju, Bošnjaci.net i na TV Hayatu, na drugim portalima i u javnim nastupima. Kada sam objavio tekst u Oslobođenju “Je li u pitanju Schmidtova nakaradna igra”, jedni su govorili da možda pretjerujem. Sada kada Schmidt odlazi pod pritiskom izmijenjenih geopolitičkih okolnosti, odjednom isti oni koji su ga kritikovali govore kako njegov odlazak predstavlja opasnost. Ali problem nikada nije bio samo Schmidt kao osoba. Problem je bio koncept.

Schmidt je, suspendirajući Ustav Federacije na jedan dan i namećući izmjene Izbornog zakona po mjeri HDZ-a, otvorio vrata daljoj etničkoj fragmentaciji države. HDZ, hrvatska minijaturna stranka, postala je presudni faktor svih političkih procesa. Umjesto jačanja građanskog principa i evropske demokratije, učvršćen je model ucjena, blokada i etničkog veta. Tako je međunarodna zajednica, paradoksalno, dodatno legalizirala ono protiv čega je navodno godinama nastupala. I danas je jasno da ni HDZ više nije zadovoljan Schmidtom. Zašto? Zato što je svoj posao završio. Nakon što je obavio ključne intervencije, počeo je smetati i Zagrebu i Beogradu, Mostaru i Banja Luci. Zato su HDZ BiH i SNSD gotovo sinhronizirano počeli govoriti da visoki predstavnik više nema pravo nametati odluke i da OHR treba izmjestiti iz Bosne i Hercegovine. To nije slučajno.

OHR je sljedeća meta

Odlazak Schmidta je samo prva stepenica. Pravi cilj nacionalističkih politika iz Beograda i Zagreba jeste uklanjanje OHR-a kao posljednje međunarodne prepreke potpunom preuređenju Bosne i Hercegovine po etničkim linijama.

Godinama upozoravam da se protiv BiH vodi koordinirana politička i propagandna operacija. Pisao sam o djelovanju Maxa Primoraca (Heritage) i Roda Blagojevicha, o njihovom pokušaju da u američkim desničarskim krugovima predstave BiH kao “novi Hezbollah”, kao iransko uporište u Evropi, kao prijetnju judeo-kršćanskim vrijednostima. Sve je to dio iste matrice: demonizirati Bosnu i Hercegovinu kako bi se opravdala njena unutrašnja podjela. U tim tekstovima sam upozoravao da se pod plaštom “zaštite Hrvata” i “borbe protiv radikalizma” zapravo pokušava realizirati ideja “legitimnog predstavljanja” i projekata iz Memoranduma SANU. Cilj je jasan: ukinuti bonske ovlasti, eliminirati strane sudije iz Ustavnog suda i pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u tri etnička rezervata. Niko nije reagirao. Kao da se ovakav otvoreni napad događa nekoj drugoj državi.

Sada više nema mnogo prostora za iluzije. Poruke iz Washingtona su veoma ozbiljne. Amerika otvoreno govori o “novoj fazi” u kojoj domaći političari trebaju preuzeti odgovornost, a novi visoki predstavnik praktično bi mogao biti posljednji. To znači postepeno gašenje međunarodnog tutorstva. I upravo zato nervoza raste.

Relativizacija opasnosti

Bošnjačke partije na vlasti pokušavaju relativizirati cijeli proces. Govorie kako je “sve pod kontrolom”, kako “institucija ostaje”, kako “nije važan Schmidt nego OHR”. Istina, tačno je da Bosna i Hercegovina postoji i prije i poslije visokih predstavnika. Naravno da Bosna i Hercegovina postoji. Postojala je i prije Daytona i postojat će poslije svakog međunarodnog činovnika. Ali problem nije u historijskom kontinuitetu države, nego u političkoj realnosti. A realnost kaže da su projekti podjele BiH danas organiziraniji nego prije deset godina.

Srpski secesionista Milorad Dodik više ne skriva svoje ambicije, a hrvatski nacionalisti otvoreneno govore o trećem entitetu. U Zagrebu se uveliko crtaju karte podjele Bosne i Hercegovine. Ideja “srpskog sveta” više nije marginalna teorija, nego politički program.

U isto vrijeme, bošnjačka politika djeluje dezorijentirano, bez ozbiljne diplomatske mreže i bez strateškog odgovora. Godinama upozoravam da BiH mora razviti vlastito međunarodno lobiranje i prestati vjerovati da će neko drugi trajno braniti njene interese. Države se ne čuvaju emocijama ni parolama, nego organiziranom politikom, diplomatijom i snagom institucija. Tu dolazimo do suštine problema.

Vrijeme iluzija prolazi

Nakon pada administracije Joe Bidena počele su promjene koje mnogi u Sarajevu nisu željeli vidjeti. Najprije je Marco Rubio osudio separatističku politiku iz Republike Srpske, a onda je nastupila tišina i postepeno redefiniranje američkog pristupa. Pojava Christophera Landaua nagovijestila je novu pragmatičnu fazu u kojoj će Washington tražiti stabilnost a ne beskonačno upravljanje Bosnom i Hercegovinom. To znači da će domaće političke elite morati same nositi teret budućnosti države. Upravo tu se otvara ključno pitanje – da li je bošnjačka politika spremna za vrijeme bez međunarodnog kišobrana? Jer nije dovoljno samo govoriti o patriotizmu. Potrebna je ozbiljna državna strategija. Potrebna je diplomatska mreža. Potrebni su ljudi koji razumiju međunarodne odnose. Potrebna je unutrašnja politička konsolidacija. U suprotnom, BiH će ostati sama između dva agresivna nacionalna projekta koji nikada nisu odustali od svojih ratnih ciljeva, nego su ih samo prilagodili novim međunarodnim okolnostima.

BiH mora sama sebe braniti

Najveća opasnost današnjeg trenutka jeste samozavaravanje. Dio političke scene ponaša se kao da će međunarodna zajednica u posljednjem trenutku uvijek spasiti Bosnu i Hercegovinu. Međutim, svijet se promijenio. SAD više nema istu globalnu strategiju. Evropska unija je slaba i podijeljena. Međunarodno pravo danas je često podređeno interesima velikih sila. Zato Bosna i Hercegovina mora konačno naučiti najvažniju lekciju svoje moderne historije: niko neće braniti ovu državu ako je njeni građani i njene institucije ne budu branili sami. Odlazak Schmidta nije kraj krize. On je početak nove epohe. I možda posljednje ozbiljno upozorenje da vrijeme političke improvizacije ističe.