Šta više hoće Izetbegović i Cerić?!

Tekst o tome šta želi ovo jedno, dvoglavo političko tijelo, koje je u međuvremenu mutiralo u dvije kandidature za Predsjedništvo BiH, mogao bi stati u jednu jedinu riječ: vlast. Ali da bi se, ipak, opisao historijat pogubnosti ove dvije pojave, potreban je koji red više jer nije lako, nikako, opisati količinu nesreće i destrukcije koju su iza sebe ostavili Izetbegović i Cerić u vremenu dok su puhali u istu političku tikvu: SDA.

Nisam jedini, desetine hiljada svjedoka je, koji je godinama u našim džamijama slušao razne imame kako na ovaj ili onaj način, manje ili više uvijeno, preporučuju status quo, odnosno agituju za SDA sa jedne, dok sa druge strane riječima gotovo slikaju one koji su protiv “jedinstva”, “države”, “našeg rahmetli predsjednika” i svega onog za šta se SDA, decenijama, legitimiše kao zaštitnik, iako su, zapravo, bajraktari gotovo svake vrste izopačenosti koja se nastanila putem politike u naše redovne životne tokove.

Glavni protagonista ovakve, kažu izuzetno jake, podrške SDA-ovoj politici bio je upravo Mustafa Cerić kojeg je, baš ta SDA, 1993. izvukla “iz šešira” i dovela za poglavara Islamske zajednice u RBiH. Cerić se nije štedio. Zdušno je podržavao SDA i suštinu njihove politike koju je, opominjućim jezikom, prenosio na veliki broj onih koji posjećuju bh. džamije u koje su svi odlazili radi Allaha dž.š. i, a ama baš niko radi Cerića, Izetbegovića, SDA i ostalih prolaznih bosanskohercegovačkih političkih epidemija.

Da bi se, ipak, opisao historijat pogubnosti ove dvije pojave, potreban je koji red više jer nije lako, nikako, opisati količinu nesreće i destrukcije koju su iza sebe ostavili Izetbegović i Cerić u vremenu dok su puhali u istu političku tikvu: SDA

SDA je, zauzvrat, znala honorirati Cerića za njegov “minuli rad”. Decenijama je uživao i stolovao malo u preskupom Mercedesu, malo u ogromnoj vili u Sarajevu koju je obezbjeđivala policija (u Ganićevom komšiluku), davan mu je veliki medijski prostor (medija pod kontrolom SDA) da drži politička predavanja, direktno se uključujući u politiku, te je taj interesni brak između SDA i Cerića bio obostrano koristan, ali se završetkom dvodecenijskih funkcija, a buđenjem predsjedničkih ambicija, morao okončati onoga trenutka kada je Cerić morao otići sa mjesta čelnog čovjeka Islamske vjerske zajednice u BiH – pravo u “predsjednike”.

Reklo bi se kako mu to, kao ni nikom prije, braća, gospoda drugovi iz SDA nisu mogli oprostiti. Izetbegović se nije mogao suzdržati ni da javno poruči Ceriću kako je napravio (loš) presedan kandidujući se za Predsjedništvo BiH, dok je Izetbegović, istovremeno, zaboravio da je SDA napravila toliko presedana, političkih oksimorona i devijacija da je o posljedicama “mudrosti” SDA-ove politike upoznata svaka policijsko – istražna agencija od CIA-e do MUP-a KS koji će, kad – tad, ovoj partiji ispostaviti fakturu za njihovo “dušebrižništvo” opšte prakse.

Novinari, koje bi trebalo prebaciti u stare zanate jer su uglavnom isčezli i vrlo malo ih se profesionalno bavi svojim poslom, potrčali su da za platu od 4-5 stoja, gore – dole, napišu koju “krupnu” o kandidaturi Izetbegovića i Cerića zaboravljajući pri tome da je Izetbegović oličenje onoga što se u Bosni i Hercegovini, njenom bošnjačkom korpusu, naziva državna mafija, dok je Cerić sa većinom svojih imama, izlazeći iz okvira Islamske zajednice u BiH, podržavao staganciju društva i njegovo moralno odumiranje savjetujući narod da je podrška SDA-u jednako identifikacija sa vjerom.

Izetbegović je radio, Cerić pokrivao. Sve je izgledalo isuviše gnusno i trajalo je sve do 2006. kada su, skupa, slomili krila Sulejmanu Tihiću favorizujući Harisa Silajdžića…

Izetbegović je radio, Cerić pokrivao. Sve je izgledalo isuviše gnusno i trajalo je sve do 2006. kada su, skupa, slomili krila Sulejmanu Tihiću favorizujući Harisa Silajdžića za Predsjedništvo BiH, kojem je Cerić javno poručio da, kao profesor stranih jezika, napiše Ustav BiH što je, je l’ te, posao vrsnog pravnika. Ali ko mari za to?

Sve u svemu, Izetbegović i Cerić bili su i ostali jedno političko tijelo. Oni isto misle, isto su djelovali, zajedno sadili tikve i skupa doveli Bosnu i Hercegovinu na rub korpucijskoj, moralnog, ekonomskog i sigurnosnog ponora. Dali su i svoj maksimalan doprinos na razjedinjavanju Bošnjaka po svim krucijalnim, državnim pitanjima, dok je Cerić unutar Islamske zajednice BiH dopustio i stvaranje pravaca prilikom tumačenja i praktičnog dijela Islama. Jedina razlika između Izetbegovića i Cerića jeste u tome što prvi misli da on treba biti u Predsjedništvu BiH, dok drugi smatra da bi upravo on bio dostatan da malo “predstavlja BiH” po svijetu.

Na anketno pitanje ko će, od Bošnjaka, pobijediti u utrci za Predsjedništvo BiH na izborima 2014. nudim samo jedan, mogući, odgovor: onaj ko obeća da se uhapsiti Izetbegovića, a Cerića naučiti pameti

Tako će ove dvije kandidature biti običan sukob dvojice egoista, bez ikakvog obrisa različitosti u viđenju BiH, njenoj prošlosti ili budućnosti, i bez ikakve želje za promjenama jer upravo je ovaj dvojac, više nego iko, željan da ostane na snazi isti sistem vrijednosti kojega su obojica nus proizvodi. Nema u tome nikakve državne politike jer je Cerić proizvod Izetbegovićevog ratnog kadriranja, istog onog koji i danas, kao i 1993., drži ratnog i poratnog zločinca Fikreta Muslimovića sebi uz papuče, šalje familiju u diplomatiju, zapošljava ih u sopstvenom kabinetu, odnosno radi sve ono što je radio i njegov otac dok je privatizirao gotovo svaku državnu polugu otimajući je od naroda. S druge strane održavanje Izetbegovića i njihove kaste na vlasti proistekao je iz kontrapomoći koju je Cerić, kao kadar Izetbegovića, vratio ovoj La Famiglia-i.

Na anketno pitanje ko će, od Bošnjaka, pobijediti u utrci za Predsjedništvo BiH na izborima 2014. nudim samo jedan, mogući, odgovor: onaj ko obeća da se uhapsiti Izetbegovića, a Cerića naučiti pameti.

Depo.ba

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE