tomislav Jakic 696x465 1
AUTOR: H.D.
DATUM: stu 7, 2021 @ 20:10
KATEGORIJA: BiH / Vijesti
FIXGEHALT

Posljednje izjave novoimenovanog i (barem po mišljenju nekih) kontroverznog u smislu legalnosti, Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, nisu zvono za uzbunu. One su jednake zvuku sirena što zlokobnim zavijanjem upozoravaju na neposredno prijeteću krajnju opasnost.

NER FIT

Piše: Tomislav Jakić (Tačno.net)

Njemački je političar, ako je vjerovati medijskim izvorima što prenose njegove riječi, prvi puta implicitno prihvatio mogućnost raspada Bosne i Hercegovine, bez da je na bilo koji način sugerirao kako će se međunarodna zajednica tome usprotiviti, odnosno kako će to spriječiti.

Christian Schmidt je, doduše, svoja razmišljanja ‘odjenuo’ u kondicional, pa operira izrazima poput ‘ako bi’ i ‘kada bi’, ali to u osnovi ne mijenja ništa. Do sada, ako pamćenje dobro služi ovoga autora, nitko još (zanemarimo li notornog Dodika) na taj način nije govorio o budućnosti Bosne i Hercegovine.

Tekst se nastavlja nakon reklame

“Ako multietnička Bosna i Hercegovina skrene u dezintegraciju, to će neizbježno utjecati na ostale neriješene sporove na zapadnom Balkanu”, kaže Schmidt.

Dakle – ‘ako’. Pa dodaje kako će “mirovni sporazum kojim je završen rat 90-ih biti ugrožen, ako međunarodna zajednica ne poduzme mjere kako bi zaustavila srpske separatiste.” Ponovo – ako.

I onda još, u odgovoru na pitanje postoji li realna mogućnost da se zemlja raspadne:

“Nema neminovne opasnosti, ali ako se degradacija Daytonskog sporazuma nastavi, taj rizik postoji.” I po treći puta – ako! No, nije tu kraj. Visoki predstavnik razmatra i mogućnost povlačenja Republike Srpske iz zajedničkih oružanih snaga i stvaranja izdvojene vojske unutar BiH. Mada kaže kako se “preko toga ne bi smjelo prijeći”, on još jednom poseže za tako omiljenim ‘ako’. Pa tako kaže Schmidt: “Ako se to dogodi . . . tada ćemo mi, međunarodna zajednica, morati vrlo, vrlo ozbiljno razmisliti kako dalje.”

Dvije su stvari krajnje zabrinjavajuće u tim Schmidtovim riječima. Prvo, on – mada u kondicionalu – operira s mogućnošću raspada BiH i – drugo – ni jednom riječju ne kaže kako je to sa stanovišta mira i sigurnosti ne samo u jugoistočnoj Evropi, nego i na evropskom kontinentu, naprosto neprihvatljivo.

Dakle, da to nije opcija. Dapače, on relativizira i poteze što bi ih mogao povući kako bi se ovakav razvoj događaja spriječio, tvrdnjom da “bi korištenje njegovih velikih ovlasti, poput smjenjivanja dužnosnika ili nametanja zakona, bila krajnja mjera.”

A koliko je nespreman (ili mu ne dozvoljavaju) da išta konkretno napravi pokazuje i dokazuje izražavanjem nade “da će međunarodni pritisak usmjeriti razvoj događaja u razumnom smjeru.”

Koliko je ta nada isprazna najbolje zna svatko tko je doživio raspad Jugoslavije i tko se sjeća u ono vrijeme do iznemoglosti ponavljane fraze kako će ‘razum pobijediti’ i svega onoga što se događalo nakon toga.

Dakle, Nijemac se nada pritisku međunarodne zajednice, praktično se odriče upotrebe svojih ovlasti, a za slučaj da se dogodi ono preko čega se ‘ne bi smjelo prijeći’ najavljuje da bi međunarodna zajednica o tome morala, vrijedi ponoviti, ‘vrlo, vrlo ozbiljno razmisliti’. Dakle: ne spriječiti da se dogodi, nego razmisliti nakon što se dogodi!

I tu svakom zaista razumnom čovjeku, doslovno pamet staje.

Zar je moguće da čovjek koji je u ime međunarodne zajednice (mada ga Rusija ne priznaje) došao u BiH na funkciju Visokog predstavnika pojma nema o svemu što se na prostorima jugoslavenske federacije događalo, kada je ta država sahranjivana u krvi i plamenu?

Zar je moguće da ne zna kako se i tada u svijetu ‘ozbiljno razmišljalo’, dok su ljudi ginuli, a na bojištu divljali ratni zločinci kojima će se nakon toga nekoliko desetljeća baviti Haaški sud? Zar je moguće da je međunarodna zajednica takvog čovjeka poslala upravo u sadašnjim krajnje osjetljivim prilikama na tako izuzetno važno mjesto?

A ako jest moguće, zašto je to učinjeno? Znači li to da je međunarodna zajednica, odnosno oni koji u njoj vuku konce, digla ruke od Bosne i Hercegovine, da su u njoj prevladali pristaše poznate Tuđmanove teze kako Bosna i Hercegovina ne može opstati, jer je ona ‘Jugoslavija u malom’, a Jugoslavija se – smatrao je Tuđman – radeći na tome zdušno sa svojim antipodom Miloševićem, morala raspasti?

Je li moguće da će Zapad, sve više preokupiran Kinom, šutke dozvoliti rastakanje Bosne i Hercegovine, ostavljajući time Ruskoj Federaciji (koja je, inače, sve do nedavno bila primarna preokupacija Zapada) slobodne ruke barem u dijelu jugoistočne Evrope?

Očekivati da će političari u BiH sami razriješiti ono oko čega se iracionalno, ali ne manje žestoko spore, razgovorima i sporazumom – iluzorno je.

Niti hoće, niti mogu, a niti to žele. Nacionalni lideri (u što ih je svojom u najmanju ruku neobičnom inicijativom promovirao predsjednik Republike Hrvatske) i jesu nacionalni lideri samo zahvaljujući stalnim sporovima i sukobljavanjima. Jer, svaka nacija koja ima neprijatelja, mora imati i lidera.

Tu je tezu javnosti dijelom sluđenoj, a dijelom rezigniranoj, lako ‘prodati’. Njima, dakle, smirivanje stanja nije u interesu.

O tome da ni Ustav BiH, ni bilo koji zakon ne poznaju termin ‘nacionalni lider’ ovom prilikom nećemo. Kao ni o tome da promoviranje nacionalnih lidera kojima narod (ovaj ili onaj, svejedno) ‘vjeruje’ delegitimira svaku legalnu oporbu tim samozvancima. Sve su to, međutim, opasni potezi koji u zbroju vode i mogu voditi samo prema jednome rezultatu: dezintegraciji BiH.

Amerikanci, ‘očevi’ Daytona čini se da su ipak ponešto uspjeli shvatiti (premalo i prekasno?), jer pokušavaju progurati tezu o izboru članova Predsjedništva BiH ‘bez nacionalnih odrednica’, a zagovaraju i primjenu tzv. bonskih ovlasti, temeljem kojih Visoki predstavnik međunarodne zajednice može – grubo rečeno – vladati tom državom, uklanjajući s političke scene one koje smatra neprihvatljivima, ukidajući ili pak namećući zakone.

Jedini koji je te ovlasti ekstenzivno koristio bio je Britanac Paddy Ashdown. No, on je u galeriji Visokih predstavnika izniman po jednome ključnom elementu. Iza njega je svojim autoritetom stala Velika Britanija (odavno već ne jedna od velikih sila, ali uvijek još – pogotovo prije Brexita – jaka i utjecajna zemlje).

Ni jedan drugi Visoki predstavnik nije imao ni otvorenu podršku države iz koje je došao, a pogotovo ne cijele međunarodne zajednice (ma što taj fluidni pojam značio). Austrijanac Valentin Inzko, na samom je kraju mandata posegnuo za bonskim ovlastima i nametnuo amandman na Kazneni zakon kojim se negiranje genocida i veličanje osuđenih ratnih zločinaca tretira kao kazneno djelo. I – kažnjava. I što je doživio? To, da njegova zemlje, Austrija, izrazi žaljenje zbog toga što je povukao takav potez, ne dovodeći – ipak – u sumnju njegovu svrhovitost.

Visoki su predstavnici, dakle, solo igrači, prepušteni sami sebi, svojem znanju, iskustvu i, nimalo nevažno, hrabrosti. Ashdown je bio poslan očito sa zadatkom da stvari pokuša dovesti u red. Pokušao jest, uspio nije. A Schmidt?

S kojim je zadatkom on postavljen? Da će dobiti jasne smjernice od tzv. međunarodne zajednice, naivno bi bilo očekivati. Neće ih dobiti ni od Evropske unije (za koju, za razliku od ‘međunarodne zajednice’ ipak znamo što je), jer je EU koja bi trebala biti putokaz prema evropskom ujedinjenju, razjedinjenija nego ikada; pogotovo nakon izlaska Britanije i nakon sve prije nego ‘evropskog’ ponašanja Poljske i Mađarske.

A neće ih dobiti, barem ne na vrijeme, ni od svoje zemlje, Njemačke, koja je zaokupljena preslagivanjima na političkoj sceni nakon nedavnih parlamentarnih izborima i pregovorima oko sastavljanja nove vlada (nakon završetka ‘ere Merkel’) koja bi mogla biti koalicija kršćanskih demokrata, zelenih i liberala, mada to još uvijek nije baš apsolutno sigurno.

Najgora bi, a ujedno i najopasnija mogućnost bila, mada ni to u svjetlu njegovih najnovijih izjava ne treba isključiti, kako je Christian Schmidt poslan u Sarajevo sa zadatkom da održi govor nad rakom u koju će biti sahranjena država Bosna i Hercegovina, odnosno da pripremi teren za njezinu disoluciju. Ako je tome tako, a trebalo bi se ipak nadati da nije, onda će se prevariti svi koji misle (očekuju, priželjkuju) takvu disoluciju bez otvorenih sukoba. Izjavu hrvatskog Predsjednika kako tako nešto nije moguće, “jer oni ni ‘leba’ za jesti nemaju, a mogu se gađati samo kestenima”, treba pripisati ne poznavanju stvari, nego isključivo sklonosti tog političara prema živopisnim, ali vrlo često ispraznim i (kao u ovome slučaju) uvredljivim izjavama.

Raspad Bosne i Hercegovine nužno bi izazvao otvorene sukobe na njezinom tlu, ali i otvorio vrata angažiranju susjednih država na način koji bi bio sve prije nego konstruktivan, ali nedvojbeno u funkciji zadovoljavanja nikada ugaslih apetita za stvaranjem ‘velike Srbije’ i ‘veće Hrvatske’.

Za sada rat za opstanak BiH vodi se riječima. Visoki predstavnik tu ima najjaču municiju. Zašto umjesto granata ispaljuje slijepe metke, otvoreno je pitanje. Ali, pitanje o kojemu treba zaista dobro razmisliti. A potom, dok još nije prekasno, djelovati.

Vremena je sve manje.

Autor je vanjskopolitički novinar i komentator, savjetnik bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića.

LIDER