Zineta je Njemačku zamijenila rodnim selom u BiH: Rekli su da sam luda što sam se vratila

Vjerovatno ste više puta čuli izraz “ispravljati krive drine”. Kažemo to često kada neko pokušava riješiti nerješiv problem i uzalud gubi vrijeme. A Drina kriva, te kriva. Ma i prkosna. Koliko god zla je vidjela, progutala i pronijela valovima, inati se, teče.

Žalosno je da uz takvu Drinu ratni zločini, progoni i etnička čišćenja stoje kao prva asocijacija. Ali, tako je.

U većim bh. gradovima često čitamo o povratnicima u gradiće i sela kraj Drine. U posljednje vrijeme sve su češće potresne informacije o pretučenim i maltretiranim povratnicima. Šta vlasti rade da im osiguraju miran život, o tome drugom prilikom.

Oslobođenje donosi serijal povratničkih priča iz sela u entitetu Republika Srpska. Neke su pozitivne, a neke nastavljaju niz potresnih ispovijesti povratnika u ovaj entitet.

Krenućemo od najvedrije priče. Koliko je hrabrosti potrebno sam se vratiti na ognjište? Kolika vas ljubav mora vezati za rodni kraj da se tamo vratite nakon 23 godine provedene u Njemačkoj? Ne, nije riječ o nekom zadrtom muškarcu, tersu koji vam uz cigaru i pivo govori kako je ovo njegovo i kako sad planira da sazida drugi sprat kuće sinu, da ima kad se bude ženio. Ovo je priča o Zineti Čapri, veseloj gospođi koja je od svog doma u selu Rječica kod Foče napravila pravi mali raj.

Vozeći se makadamom do jedine uređene kuće negdje na vrhu ovog sela, vidimo osmjehnutu gospođu koja nam maše i pokazuje da imamo gdje parkirati u njenoj avliji. Pred njenim nogama desetak psića trči nam u susret.

Zineta se u Rječicu vratila iz Njemačke 1. oktobra 2000. zajedno sa majkom, koja je šest godina kasnije preminula, pa je ova Fočanka ostala sama.

– Ovdje nas ima dvoje povratnika. U svim ostalim kućama živjeli su Bošnjaci koji su se raselili, priča nam Zineta dok pokazuje napuštene i porušene kuće u njenom komšiluku.

Iako je sama, nije joj dosadno. Obaveza i zanimacija ima napretek. Voli da sadi, da održava avliju i kuću. Ima nekoliko psića o kojima vodi računa. Sa suprugom se davno razišla, a ima tri kćerke i dvije unuke. Dvije kćerke su u inostranstvu, a treća je u Sarajevu.

– Život je ovdje super. Žao mi je što se ljudi ovdje ne vraćaju. Ja ovdje nisam nikada imala nikakvih problema, evo već 24. godina. Mislim da ne postoji dijete i osoba koja me ne poznaje. Oni koji su kao djeca dolazili ovdje u trešnje, sada su porasli, uz mene su i pomažu mi, pohvalila nam se Zineta.

Kada se tek vratila u Rječicu, nije bilo lako. Novi početak je bio malo čudan.

– Kada me u gradu neko zovne imenom, svi se okrenu da vide ko je Zineta. Neobično je bilo. Ali su ljudi vremenom navikli jedni na druge. Ja često idem kod kćerke u Sarajevo i ostanem po dva dana. Ali se ipak na kraju vraćam ovdje. Eto koliko mi je lijepo, govori Zineta dok nam ponosno pokazuje šta je sve posadila oko kuće. Pedeset ruža, smokve, japanske jabuke, kruške… Sve to sadi sama.

– Jedan prijatelj mi kaže da sam luda što sam se vratila ovdje. A ja povratak ne bih zamijenila za pola života. Doživjela sam Aladžu, Carevu džamiju… Kada sam se tek vratila, nisam mogla prići kući sa glavne ceste. Sve je već bilo zaraslo, porušeno… A sada djeca dolaze i ovdje provedu cijelo ljeto, priča nam.

Kaže kako nastoji prisustvovati svemu što se događa u Foči.

– Jer da nije nas povratnika, ne bi bilo ni Foče. Želim da ispratim sve što je aktuelno tu.

Pored svih obaveza, Zineta nađe vremena i za njenog najvećeg druga – knjigu. Kaže kako čita mnogo. Zineta je u Foči prepoznatljiva i po svom automobilu koji vozi već 24 godine, a održava ga tako da i dalje izgleda kao nov.

– Nikada ga nisam zaključavala. I dan-danas vozim isti auto, znaju ga i ptice na grani, priča nam Zineta kroz smijeh.