Životne priče turskih državljana koji su se doselili u BiH: Zašto su Kajhan i Ozkaja odabrali Sarajevo

Gotovo 3.000 turskih državljana s privremenim ili stalnim boravkom živi u Bosni i Hercegovini, a najviše ih je u Sarajevu. Na dolazak u BiH naveli su ih različiti motivi, ponajprije porodične veze.Dio njih je, pak, odlučio doći u Sarajevo i započeti biznis. Malo ko od onih koji danas žive u Bosni i Hercegovini, a porijeklom su iz Turske, može reći da je sve išlo prema planu.

Kajhan Gul, novinar i glavni urednik portala BalkanNews, priča da je prvi put u Sarajevo došao 2010. godine turistički, s namjerom da posjeti krajeve s kojih su mu djedovi, prije više od stoljeća, iselili u Tursku. Već iduće godine vratio se na postdiplomski studij.

Tada je upoznao sadašnju suprugu, oženio se, dobio tri kćerke, sve rođene ovdje. Ono što je počelo kao putovanje prema prošlosti pretvorilo se u izgradnju budućnosti.

Murat Ozkaja, poduzetnik koji već više od dvije decenije živi i radi na sarajevskoj Baščaršiji, svoju priču opisuje sažetije. – Zaljubio sam se u ovu prelijepu zemlju.

Nisam ušao u povratni avion – kaže on. Veliku ulogu u njegovom ostanku imala je i supruga Bosanka, zbog koje smatra da je postao jedan od prvih u tada još maloj zajednici tursko-bosanskih porodica u BiH.

Od toga je prošla 21 godina. Ono po čemu se iskustvo Turaka u Bosni i Hercegovini razlikuje od iskustava iseljeničkih zajednica u zapadnoj Evropi, Gul opisuje konkretno.

– Ovdje, za razliku od Evrope, ne postoje turski getoi. Naše prve komšije su Bosanci i Hercegovci.

Također, nemamo strah od gubitka vlastitog identiteta, jer su naš identitet i tradicija u velikoj mjeri slični – kaže Gul. Djeca mu pohađaju državnu školu, vikendom idu u mekteb u lokalnoj džamiji, a turski i bosanski govore podjednako tečno.

U njihovom naselju žive još dvije turske porodice, ista situacija, isti obrazac. – Ovdje možemo živjeti mirno i zadovoljno, a da pritom ne izgubimo vlastiti identitet.

Ovdje stoljećima žive ljudi različitih vjera i nacija pa niko nije izgubio svoju posebnost. To je Bosna i Hercegovina – zaključuje Gul.

Ozkaja ocjenjuje da je suština u prilagodbi. Dakle, važno je prilagoditi se drugim trgovcima, komšiluku, postati dio zajednice.

– Ja to nazivam “biti Osmanlija” – kaže on. Kada je pokretao posao, svjesno je izbjegao sektore u kojima je već bila konkurencija.

Odabrao je nišu u kojoj nije bilo nikoga. Cilj mu je, objašnjava, steći poštovanje i naklonost ljudi.

Zajednički nazivnik obojice sagovornika su mješovite porodice i upravo u njima leži, prema Gulovim riječima, najživlji i najprirodniji most između dvije zemlje. – Sve je više brakova i porodica u kojima se susreću Bosna i Hercegovina i Turska, a upravo te zajednice predstavljaju najprirodniji most između dvije zemlje – govori Gul.

U BiH se trenutno odgaja prva generacija djece koja tečno govore oba jezika i pripadaju objema kulturama. Gul ističe da se tursku zajednicu u BiH teško može posmatrati kao klasičnu iseljeničku grupu koja prolazi kroz procese prilagođavanja, jer bliskost između dviju zemalja nije ni nova ni slučajna.

– Ona proizlazi iz dubokih historijskih, kulturnih i svakodnevnih dodira koji su se kroz vrijeme prirodno utkali u društvo – kaže on. Ozkaja smatra da je „Bosna otkrivena prekasno“.

Između institucija i ličnih priča, između historije i svakodnevice – tu negdje živi ova zajednica. I, kako sami kažu, bez osjećaja da su ikada bili stranci.

Gul i njegova porodica jednom su na godinu otišli u Tursku. Vratili su se.

– Shvatili smo da Sarajevo ima posebnu privlačnost koja nas je ponovo vratila ovdje. Sarajevo smatram svojim drugim domom.

Nikada se nisam osjećao kao stranac – kaže on. Jedino što mu ponekad izmakne razumijevanju jesu neki aspekti bosanskog sistema, ali i to, kaže, dolazi s vremenom.

Ozkaja pak ne razdvaja ljubav prema gradu od ljubavi prema poslu. Za njega je Baščaršija i adresa i životni projekt.

Prije svega, izuzetno volim ovu zemlju i njene ljude – kaže. A onda dodaje ono što, čini se, važi i za sve ostale koji su ostali: Uz predan rad, moguće je uspjeti i živjeti iznad prosjeka.

Ključ je u prilagodbi.