snapshot 1
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti
Kurbani 2021

U Srebrenici se sa posebnom pažnjom dočekuje sutrašnja konačna presuda Ratku Mladiću. Preživjelim genocida i onima koji su ostali bez svojih članova sutrašnje izricanje presude ne predstavlja ništa, osim pravne satisfakcije, zbog kako kažu konstantnog negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca.

Nezira Fejzić vratila se u selo Bostahovine, petnaestak kilometara od Srebrenice, prije skoro dvije decenije. Nanu Neziru zatekli smo na njenoj njivi. Kaže da je odmaraju pletenje, ovce i sadnja povrća na rodnoj grudi. U genocidu u Srebrenici izgubila je tri sina. Ramiza, Salima i najmlađeg Senaida, koji je tog kobnog jula imao samo 19 godina. Njen život danas je unuka, priča nam, na koju kaže zaustavi oči, kako bi mogla dalje živjeti.

Moje djece nema…

“Mi smo na Potočare, oni su otišli preko šume i nijedan nije došao. Šta ću. Živim nazor. Ako vjerujete. Ovo je samo nazor život. Više sam isplakala i suze prolila, nego što sam živa. Ništa ih ne može vratiti. Neka sude njemu (Ratku Mladiću) koliko hoće, moje djece nema i završeno. Da su htjeli dobro, ne bi tako radili i opet kažu nisu krivi”, priča Nezira Fejzić.

Malo dalje u selu Kamenjača, pored hajr vode, nailazimo na nanu Mušku Hafizović. I ona tuguje kaže najviše pred juli svake godine, prisjeća se muža Avde i sinova Amira i Slake, ubijenih u genocidu.

“Ostanem pa plačem, ali najgore mi sada što sam ostala sama. Znaš li kako je to kada nemaš s kim da progovoriš. Jede mi unutricu ta sekiracija. Teško narode dođe. Zamisli odhranila ih da budu insani, dočekao da ih oženiš. I jednom samo ih nestade sa dunjaluka, teško je to djeco preživljavati”, kazala je Muška Hafizović.

I selo Milaćevići ostalo je bez mnogo stanovnika, koji su ubijeni u genocidu. Samo Hasiba Bradarević ostala je bez preko 30 članova uže i šire familije. Njena tri brata nisu preživjela Srebrenicu, dok najveća bol je za ubijenim sinom.

“Jedinu sliku koju imam od moga sina. To mi je jedina slika, koju gledam vječito u novčaniku i nosim bol u duši. I bila sam na Potočarima kada je Ratko Mladić djeci dijelio bombone i čokoladice. I jedna ženska je bila obučena u crvenoj suknji i haljini, ne znam kako se zvala, te skupljala ženu i djecu oko sebe. Pored njega sam bila i gledala kada kaže nikome faliti dlaka neće”, priča Hasiba Brdarević.

“Babo ne idem od tebe”

Sličnu priča ima i Hasibin komšija Džemal Hasanović. Njegova kuća izgorjela je do temelja u proteklom ratu. U genocidu mu je ubijena i dvanaestomjesečna unuka. Pored toga jedina uspomena na ubijenog sina Ensafa Hasanovića je ova uramljena slika. Sa velikom tugom u srcu, prisjeća se zadnjeg susreta sa Ensafom.

“Sastali smo se zadnji put blizu Crnog Vrha. I on mi kaže “Babo ne idem od tebe”. Kontali smo kada smo putem išli, da se razdvojimo, barem će jedan preći. Tako smo se dogovorili kada smo se razdvajali. E onda.. Kada su nas počeli granatirati, on je pobjegao jednim putem, ja sam drugim. I on meni kaže bježi i vuče nogu”, kroz plač kazao je Džemal Hasanović.

Preživjeli genocida kažu ostaju sami i zaboravljeni u svojoj tugi i bolu, prisjećajući se sinova, očeva, braće, majki, sestara…