Pismo čitatelja: Neko dopusti da sav ljudski trud i napor padne u vodu, da ta malina koja je dobila epitet prvoklasne postane škart i otpad i da tu istu malinu više niko ne želi

maline
Podijelite vijest

Kako je malinarstvo uništilo grad

Te 2019. godine kada je malinarstvo bilo na svom vrhuncu, kada je svaka porodica imala neku korist od malina, kada je skoro svaki komad obradive zemlje bio zasađen nekom sortom maline. Kada su ljudi živjeli, planirali, kada su računali da će od malina školovati djecu, kupiti auto, uraditi fasadu, otplatiti kredite, otići na more.

Kada si na svakom ćošku čuo priču o malinama, kada je glavna tema uz kafu, prije kafe i poslije kafe bila malina.

U ljudima se vidjela sreća, zadovoljstvo, trošili su za sve što su mislili da im treba bez straha, kao da su godinama čekali takvu situaciju da mogu da troše, a da se ne brinu da li će potrošiti.

ČITAJ JOŠ:  Koje promjene će ulazak Hrvatske u Schengen donijeti za bh. državljane

I onda neko dopusti da sve te ljude ponize, zgaze i vrate u beznađe. Neko dopusti da cijena te maline bude pola marke, da svim tim osobama kažu da je njihov trud uzaludan i da neće moći da uživaju. Neko dopusti da sav ljudski trud i napor padne u vodu, da ta malina koja je dobila epitet prvoklasne postane škart i otpad i da tu istu malinu više niko ne želi.

I niko od odgovorni ni da se zapita a kamoli da poduzme nešto.

ČITAJ JOŠ:  Do 2027. u BiH će nedostajati više od 8 hiljada radnika u turizmu

Poslije toga još gora kriza, pa one koje nije ubila malina, ubila je korona, a oni koji su preživjeli koronu i u sebi izgradil želju da krenu ispočetka ubiše cijene koje su za par mjeseci skočile duplo.

Sad više nema ko ni da kupuje, a ni da prodaje, niti ko šta priča, niti se ko za šta buni, ljudi trpe i šute. Ljudi trpe i puknu spakuju kofer i odoše. Odoše ne znaju ni oni gdje u nadi da će naći ono što u ovom gradu svi smatraju luksuzom, a to je normalan život.

ČITAJ JOŠ:  Izabrane najljepše fotografije krških polja u Bosni i Hercegovini

Hodam gradom i brojim, brojim prazne školske klupe, prazne kafiće, restorane, gledam prazna dječija igrališta, gledam zgrade u kojima u noćnim satima tek poneki stan svijetli, gledam prazne parkinge, zatvorene poslovne prostore, gledam tugu i jad jednog grada koji od te godine samo tone, propada, nazaduje.

Gledam grad u kojem je malina bila vizija, a sad razlog zbog čega su odustali od svega, razočarali se u sve i svakog niti imaju volju da u nešto ulažu, niti da se bore. Izgubili su vjeru i u hodžu i u popa i u načelnika i u ministra i u predsjednika, ništa više nije sveto, samo se gleda karta u jednom smijeru što dalje odavde.