Plačeš a ostavila si ga? Zašto?

Rođene sestre nemam, ali ako bi se ta imenica mogla pripisati nekom iz bliske familije, onda bi to, za mene, bila moja rodica. Totalno drugačija, drugi svijet, drugi karakter, totalno različita, a opet moja. Nekako, od svih drugih, nije samo da nas krvno srodstvo veže, nego baš predstavlja definiciju rođene sestre. Onu neku s kojom se svađaš i miriš, sve tajne dijeliš, krviš, lomiš, a opet beskrajno voliš i uvijek joj se vraćaš. Kao druga mati. Bilo kako bilo, morala sam je opisati da i sama sebi dočaram zašto mi njene suze i njene tuge tako teško padaju.

„Prekinuli smo“, reče mi. „Aha, iii šta sad? Pa htjela si to.“ – „Jesam ali mi je krivo, osjećam se poraženo, okrenula sam mu leđa, tek tako…“

To su otprilike riječi kojima počinje većina naših ženskih razgovora. Razgovora u kojima se svaja riječ odmjeri i odvaga najbolje što možemo, jecaj se začuje do duboko u noć, a ustvari se ništa zaista ne promijeni, tuge se ne ugase… Samo nekog zagrlimo, odjecamo, odplačemo, a sljedeće jutro se budimo sa stavom: „Od danas sam nova, ja, okrećem novi prazan list.“ Jah, samo što se svaka vraća da utvdi gradivo, pa prevrne koju stranicu životne knjige unazad dok ta nova stoji prazna, i ko zna koliko dugo će stajati prazna.

Činjenica je da prekid veze, bilo kakve, bilo koje, neovisno od godina starosti, jako boli. I još jedna poražavajuća činjenica je da u svakom od njih, ako nam je neko stvarno značio, nalazimo vlastiti kraj svijeta i obično odmah nakon toga ne vidimo neki smisleni izlaz iz situacije. Smiješno nam je sve ono od prije, smiješno i zanemarujuće sve one ljubavi koje nas u budućnosti čekaju, ostaje samo taj momenat, ta osoba… Onda dođe faza u kojoj se pitamo: „A zašto smo dosad bili zajedno? A zašto smo prekinuli? Je li stvarno toliko bitno? I koji vjetar odnese svu onu hemiju i strast između nas?“ Još neka od poražavajućih stvari daje odgovor na ova i slična pitanja. Bila je samo jako, jako zaljubljena, jako, jako se vezala, i jako, jako mislila da ne postoji niko i ništa drugo. Dok, jednog dana  moju Trnoružicu nije poljubio život, udahnuo dozu realnosti, dozu mogućnosti, dozu ljepše budućnosti. I tako moja Trnoružica shvati da ona osoba u koju se zaljubila već odavno nije ta, da taj život s njim koji joj se sprema odstupa od svih njenih želja i onoga što ona jeste, da to što ga je voljela, pretvara u odbojnost, da se mišljenja odavno razilaze ali veza se „čuva“, na ime tih zaljubljenih dana. Eh eto šta bi, isti vjetar koji polako ali sigurno i za zauvijek odnese hemiju i strast, odnese i titulu para između njih.

A zašto plače? Pa zato što ono čemu se potajno nadala i ono u šta se zaljubila, ustvari ne postoji. Vrijeme gospodina Savršenog iz zaljubljenih očiju pretvori u gospodina Običnog u očima stvarnosti. Plače zato što je mislila da je to to, neko njen, drugi dio nje, nadopuna vlastite životne slagalice. Plače zato što stvarno, iako je on tu, više ne postoji. U tom obliku, s takvim odnosom prema njoj, ne postoji, nepovratno nestao. Plače zato što njeni dani više nemaju isti smisao pa se boji kako će sad bez njega  (iako je dan s njim više bio dan s njim u njenim mislima), ali polako… Isti onaj vjetar koji odnese ljubav, strast, hemiju i titulu veze, zapuše jače i donese osmijeh na lice, možda davno izgubljen. Zato moja ti i moje vi, sve dok ste svjesne da ste voljele svoju predstavu o njemu, a ne njega, oporavit ćete se. Dopustite sebi da otplačete, gurnite glavu u jastuk i izbacite svaku suzu iz sebe od koje ste se ikada suzdržale, pa sutra ujutro kad ustanete (ali ovaj put stvarno), nabacite najljepši osmijeh i pozdravite život, svoj život, jedan imate, da volite sebe, da ga uljepšate sebi pa tek onda nekome drugom, jer ako to ne budite radile vi, neće ni on. Uzimat će vas zdravo za gotovo, a to ne želite, ouuu, vjerujte da ne želite da se nekom podrazumijevate, a ne dobivate ništa zauzvrat. Ali to je već neka druga tema, neki drugi članak, neke druge strašne misli… Princ je negdje tu, nevidljiv, i dolazi bez najave. U to budite sigurne.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE