Zaštita na radu u BiH se gleda kao nepotreban trošak, a sve više radnika gine na gradilištima

Teška socijalna situacija i složeni društveni odnosi u Bosni i Hercegovini pogoduju atmosferi u kojoj je moguće nekažnjeno kršiti zakone i pravilnike o zaštiti na radu. Značajnijih pomaka neće biti sve dok se sigurnost radnika doživljava kao nepotreban trošak poslodavacu.

Zaštiti na radu u našoj zemlji još uvijek se ne posvećuje dovoljna pažnja, što za posljedicu donosi česte nesreće, od kojih su neke i sa smrtnim ishodima, posebno na gradilištima, rudnicima i u oblasti šumarstva.

Posljednja nesreća dogodila se prije nekoliko dana u Lukavcu, kada je radnik mlađe životne dobi smrtno stradao prilikom pada sa gradilišta. Nakon ovog slučaja ponovo se pokrenulo pitanje o uslovima rada bh. radnika te nepoštivanju zakona i propisa.

Trojna nadležnost

Oblast zaštite na radu u Bosni i Hercegovini u nadležnosti je entiteta, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske te Brčko distrikta.

Nakon nekoliko decenija agonije zbog nepostojanja primjerenog zakona, Federacija Bosne i Hercegovine napokon je 2020. godine dobila zakon koji je usklađen s odgovarajućim međunarodnim dokumentima, konvencijama Međunarodne organizacije rada, kao i propisima Evropske unije. Zakon je utemeljen na istim načelima kao i zakoni koji su na snazi u drugim zemljama regiona, no pitanje je gdje je on danas s primjenom.

Voditeljica Studijskog programa Sigurnost i pomoć na Rudarsko-geološko-građevinskom fakultetu u Tuzli dr. sc. Edisa Nukić u razgovoru za Klix.ba kaže da je posebno važno istaći i načelo prevencije koje uvodi ovaj zakon, a što podrazumijeva poduzimanje preventivnih mjera radi upravljanja rizicima na radu.

“Važnu novinu u novom zakonu daje i institut procjene rizika na radnom mjestu, potom formiranje ‘vijeća za zaštitu na radu”, institut ‘radnika za zaštitu na radu’ kod poslodavaca gdje postoje poslovi sa povećanim rizikom, kao i ‘povjerenika za zaštitu na radu’ u funkciji predstavnika radnika. Osim predmetnog zakona doneseni su i potrebni podzakonski akti, kao i provedbeni akti neophodni za njegovu potpunu implementaciju”, pojašnjava nam Nukić.

Iako su, pri donošenju ovog zakonskog okvira obavljene široke konsultacije sa svim socijalnim partnerima, pri čemu je postignut značajan nivo saglasnosti svih uključenih strana, ipak se i na trenutno važeći zakon sve glasnije mogu čuti primjedbe i potreba za njegovo dodatno unapređenje.

“Zakon je urađen na zdravim temeljima, međutim, njegova implementacija u sistem zaštite na radu će biti spora i otežana glede dostignutog privrednog razvoja zemlje, kao i trenutnim društvenim i ekonomskim prilikama u BiH. Kada bi zakon u formi u kojoj je usvojen (sa svim svojim nedostacima) bio implementiran, smatram da bi stanje u oblasti zaštite na radu, bilo na zadovoljavajućem nivou. Pretpostavljam da bi problem s ovim, kao i većinom važećih zakona u našoj zemlji, mogao biti spora i nepotpuna implementacija”, navodi Nukić, podsjetivši da je poslodavcima ostavljeno 12 mjeseci za donošenje odgovarajućih podzakonskih akata.

Pored zakona, oblast zaštite na radu uređuje se i podzakonskim aktima, odnosno pravilnicima, normativima, standardima, kolektivnim ugovorima i ugovorima o radu.

S obzirom na to da je nakon usvajanja federalnog zakona uslijedilo donošenje niza pravilnika u 2021. godini, još uvijek je rano govoriti o njihovoj adekvatnosti, jer nisu prošli testni period, koji će eventualno ukazati na sve njihove nedostatke.

“Upravo o ovome, treba konsultovati poslodavce i predstavnike sindikata, kao i subjekte na koje će se doneseni propisi odnositi. S tim u vezi, stvoriti ćemo mogućnost da se, između ostalog i ukaže na njihovu provedivost ili na rješenja koja možda nisu adekvatna. U svakom slučaju, ovo je živa materija koju treba stalno analizirati, unapređivati i dorađivati, a sve s ciljem izgradnje pouzdanog i adekvatnog sistema zaštite na radu”, nastavlja Nukić.

FBiH bez evidencije o nesrećama na radu

Kada se govori o glavnim uzrocima nesreća na radu, naša sagovornica ističe da je o njima teško pričati bez valjanih statističkih podataka.

Naime, evidencije ove vrste u FBiH se ne vode i nisu dostupne stručnoj i široj javnosti. O nesrećama se doznaje jedino kada završe smrtnim ishodom, a kako naglašava Nukić, javna je tajna da veliki broj njih ne bude ni prijavljen.

“Teška socijalna situacija i složeni društveni odnosi, pogoduju atmosferi u kojoj je moguće nekažnjeno kršiti odredbe zakona. Veliki problem je i pogrešna percepcija sigurnosti. Sve dok se sigurnost i zaštita na radu doživljava kao nepotreban trošak i dodatni namet poslodavcu, koji se može izbjegavati, u ovoj oblasti neće biti značajnijih pomaka. Često je ulaganje u sigurnost i zaštitu na radu veliki finansijski teret kompanijama koje jedva opstaju na tržištu. Istovremeno smo svjedoci, da je i veliki broj istih koje ostvaruju velike profite i doživljavaju brzu ekspanziju, a da se pri tome uslovi na radu, u kontekstu sigurnosti i zaštite za radnike, ne poboljšavaju”, naglašava Nukić.

Ona smatra da se većina uzroka nesreća može spriječiti s malo više entuzijazma i investiranja u budućnost, odnosno sigurnost. Za početak kaže da treba insistirati na kvalitetnoj izradi procjene rizika za radna mjesta, što je obaveza poslodavaca te raditi na razumijevanju značaja tog dokumenta, a nikako kao nametnutu obavezu čijom izradom svi problemi prestaju.

“Takvi dokumenti nisu svrha sami sebi, nego alat za poboljšanje uslova na radu i preveniranje povreda, profesionalnih bolesti i stradanja radnika. Mehanizam tripartitnog konsultovanja, koji podrazumijeva snažnije uključivanje radnika u definisanje pravaca razvoja zaštite na radu i u donošenju važnih odluka iz ove oblasti, treba biti model za buduću praksu. Bitan trenutak za rješenje ovog problema, doći će kada kompanije shvate, da je moguće izbalansirati profitabilnost sa dobrobitom radnika te da je upravo zadovoljan i zdrav radnik, ujedno i najproduktivniji radnik”, naglašava voditeljica Studijskog programa Sigurnost i pomoć na Rudarsko-geološko-građevinskom fakultetu u Tuzli.

Nedopustivo je da radnici ginu jer nisu imali šljem na glavi

Nedopustivo je da u 21. vijeku radnici u Bosni i Hercegovini ginu samo zato što na glavi nisu imali šljem ili nisu bili osigurani adekvatnom opremom na visini, a da je pri tome zaštitna oprema široko dostupna i priuštiva.

“Ključno pitanje je: koliko vrijedi život radnika u našoj zemlji? Država i društvo koje ne shvati da je njegov najveći resurs radno sposobno stanovništvo i da napretka bez zdravih radnika nema, ne može se nadati boljitku. Moj odgovor je da ovoj oblasti pod hitno moramo dati adekvatan značaj, koji uostalom i zaslužuje”, navodi Nukić.

Nemoguće je govoriti o zaštiti na radu, a ne istaći pri tome i segment zaštite od požara. Naime, posljednjih godina veliki broj bh. kompanija suočio se sa požarima, koji su posljedično doveli do stanja da proizvodnja nikada nije ni obnovljena.

“Zanemarivanje sigurnosti i u ovoj oblasti veliki je problem, kome se kod nas ne posvećuje dovoljno pažnje. Ozbiljniji pristup i razumijevanje važnosti protivpožarne zaštite, značilo bi ulaganja u preventivu, koja su minorna u odnosu na štete koje požari prouzrokuju”, ukazala je Nukić.

Inače, na Rudarsko-geološko-građevinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, Studijski program sigurnost i pomoć, obrazuje inžinjere koji su u potpunosti osposobljeni za poslove vezane za zaštitu na radu, zaštitu od požara, poslove iz domena okolinske sigurnosti, obezbijeđenja ljudi i objekata i generalno sve aspekte sigurnosti koji se pred jednim preduzećem danas pojavljuju kao izazov.

Klix.ba